”Posebna vrijednost koju nosim sa putovanja po svijetu su ljudi. Svi ti nepoznati, toliko različiti ljudi nosili su u sebi neku posebnu dobrotu i ljepotu. Ta spoznaja iznova potvrđuje moje uvjerenje da su ljudi dobri, a da samo zanemarljiv broj loših nose nesreću, prije svega, prema sebi. Na moju sreću, nisam upoznao puno takvih. Važni su ljudi i sa kojima putujem. Veliki je broj divnih ljudi sa kojima i danas volim da putujem, ali posebno mi se posrećilo to što sam u braku sa osobom koja isto toliko voli da putuje koliko i ja sam”, rekao je Simikić u razovoru za BUKA magazin.
Razgovor poslušajte u audio podcastu:
U ljudima postoje mnoge strasti, a među njima jeste i strast prema putovanju, saznavanju i otkrivanju nečega novoga: novih zemalja, kultura, religija, običaja; uživanju u netaknutoj prirodi i avanturizmu. Upravo jedan od takvih ljudi jeste i Slobodan Simikić iz Lopara, inženjer je statistike i kibernetike, i dugogodišnji planinar. Slobodan je osvajao svjetske planinske vrhove, obišao je sedamdeset i pet zemalja i plovio u jedanaest mora, a za čitaoce BUKA magazina ispričao je neke svoje najzanimljivije doživljaje koje je stekao na tim fantastičnim proputovanjima.
”Postoji neka čvrsta veza između planinarenja i tematskog putovanja. Sam odlazak u prirodu ili na planine je putovanje i to ciljano, za koje se moramo adekvatno pripremiti, a koje je vrlo često puno izazova, novih iskustava i sa koga se vraćamo bogatiji novim saznanjima, baš kao što to biva sa putovanjima u neke nepoznate i daleke krajeve”, rekao je Simikić na početku razgovora.
U organizovani svijet planinarenja Slobodan Simikić je ušao dosta rano, u trinaestoj godini života. Išao je u osnovnu školu, u rodnim Loparama, kada je formirano planinarsko društvo u koje se kao dječarac učlanio i odmah krenuo u pohode.
”Uglavnom su to bili pohodi po Majevici, stazama koje dobro pamtim i po kojima i danas često hodam. Još tada ću spoznati i na sopstvenim greškama učiti kako da se borim protiv bolnih žuljeva, neprimjerene odjeće, preobilnog obroka ili nedovoljno ponesene vode. Sva ta saznanja će se neprekidno dopunjavati i taložiti, pomažući mi u budućih bezbroj neprijatnih prilika koje je bilo nemoguće izbjeći”, kazao je Simikić.
Naš sagovornik se prisjeća da je hodajući po planinama, nošen mladalačkim buntovnim duhom koji nije prihvatao da je nešto nemoguće, posmatrao teško dostupne vrhove i nepristupačne stijene i maštao o dostupnosti svih tih mjesta.
”Sa alpinizmom sam se prvi put sreo u studentskim danima u Beogradu. Neki od mojih drugova, mada početnici, bili su članovi Alpinističkog odseka Beograd. Znatiželjan i bez ikakve alpinističke opreme, pošao sam sa njima u Ovčarsko–Kablarsku klisuru da posmatram i da probam to toliko privlačno pentranje po stijenama. Svidio mi se taj sport, ali sam bio daleko od njega, prije svega zbog nedostatka neophodne opreme koja je bila jako skupa, a nije je bilo u prodaji u tadašnjoj Jugoslaviji. Ta želja neće se ugasiti. Nabaviću nešto opreme, nešto posuđivati, što je tada bilo uobičajeno, završiću dostupne škole alpinizma i ući u jedan divni i malo shvatljivi svijet koji me i danas, u šezdesetoj drži”, kaže Simikić.
Slobodan je par godina bio aktivan i u speleologiji. Ali neprekidno se smanjivao broj aktivnih speleologa, pa se zbog toga umanjavala i njegova želja za istraživanjem pećinskog svijeta.
”U posebnom sjećanju su mi ostali višednevni alpinistički tabori koji su bili česti i na kojima se okupljao veliki broj alpinista uglavnom sa prostora bivše Jugoslavije, penjući, družeći se i planirajući nove pohode. Na jednom od tih tabora dobio sam poziv od puno iskusnijeg drugara Race Milojevića da budem dio ekspedicije na Kavkaz. Bilo je to moje prvo izlaženje na visinu preko 5000 metara. Tih dvadesetak dana, penjali smo više kavkaskih vrhova. Tu ću naučiti više nego na svim tečajevima koje sam do tada pohađao i biće mi od velike koristi prilikom planiranja i vođenja sličnih ekspedicija po svijetu koje ću posle i sam organizovati. Ljepote Kavkaza će zauvijek ostati zarobljene u mojim mislima. Vraćaću mu se u više navrata a on će za mene ostati najljepši planinski masiv na svijetu”, prisjetio se Simikić.
Za učešće u višednevnim i dalekim ekspedicijama potrebna je i nemala količina novca, a njega alpinisti često zarađuju obavljajući razne poslove na visini za koje je potrebna alpinistička oprema, znanje i stručnost koje ljudi koji se bave alpinizmom itekako posjeduju.
”Uglavnom su to intervencije na krovovima, pranje prozora ili fasada na visokim zgradama, postavljanje predajnika, raznih instalacija ispod mostova ili radovi na silosima. Te poslove sam obavljao i u inostranstvu, a i danas sam aktivan u tome”, kaže Simikić.
Naš sagovornik često prijateljima priznaje da ima dva velika poroka u čiju je mrežu svjesno upao i iz nje se uprkos vremenu ne može osloboditi.
”To su putovanja i planine. Oni se često prepliću, spajaju u jedno, razdvajaju i ta njihova borba za dominacijom neprekidno se vojuje u meni stvarajući uzbuđenja i radosti pri odlasku na neku planinu ili državu koju sam već više puta posjetio”, tvrdi alpinista.
Sikimićeva srednjoškolska želja da posjeti evropske metropole poput Beča, Praga, Pariza ili Rima se brzo ostvarila, a ona prava pustolovna putovanja započeo je od Turske.
”Nepripremljen dovoljnim znanjem lutao sam Istambulom i obalom Sredozemnog mora posjećujući mjesta o kojima skoro da nisam ništa znao. Tu grešku više nisam ponavljao. Ubrzo sam na ponovljeno putovanje krenuo naoružan znanjem pročitanim u Jansonovoj Istoriji umjetnosti, Svjetskoj arhitekturi, Religijama svijeta, raznim enciklopedijama i desetinama drugih knjiga koje će biti prelistavane prije svakog sljedećeg većeg putovanja. Na tom putovanju sam naučio da svi veliki gradovi liče jedan na drugi a da se duh naroda može pronaći daleko od metropola, da se može sporazumijevati i sa ljudima koji ne znaju ni jednu riječ drugog jezika osim maternjeg, da dobrota ljudska ispliva baš kada vam je potrebno. I sada poslije proputovanih sedamedeset i pet zemalja vjerujem da su: novac, jezik, hrana, razbojnici, zaraze i slično samo izgovori za odustajanje od putovanja. Za sve probleme koji su me pronalazili u noćnim lutanjima, paklenim pustinjama, ledenim planinama, pustim drumovima ili primitivnim plemenima, nalazilo se rješenje. Danas su sjećanja na njih ljepša i impresivnija od svih luksuznih hotelskih soba, prebogatih večera ili skupih posebno biranih vina koje sam pio”, objasnio je Simikić.
Kada čovjek obiđe, vidi, doživi i osjeti miris, kulturu i običaje mnoštva zemalja jako je teško da izdvoji neku od njih.
”Ima puno onih kojim bih se ponovo vratio. Možda najviše pamtim poslednju u kojoj sam boravio. To je Mongolija. Tako će biti do sljedećeg putovanja a ono je trenutno zaustavljeno ovim epidemiološkim barijerama”, tvrdi sagovornik.
Potoje stvari bez kojih Slobodan ne ide na putovanje, a to su dvije sveske. Jednu ispisanu u mjesecima priprema za to putovanje sa raznim napomenama, a drugu potpuno praznu.
”U praznu svesku ispisujem i bilježim svoje doživljaje u toku putovanja, nadajući se da ću jednom, kako sam sebi rekao, kada prestanem da putujem i kada budem živio od sjećanja, polako složiti razbacane misli i doživljaje na brzinu, nesređeno zapisane u tim sveskama, u jednu priču. Posebna vrijednost koju nosim sa putovanja po svijetu su ljudi. Svi ti nepoznati, toliko različiti ljudi nosili su u sebi neku posebnu dobrotu i ljepotu. Ta spoznaja iznova potvrđuje moje uvjerenje da su ljudi dobri a da samo zanemarljiv broj loših nose nesreću, prije svega, prema sebi. Na moju sreću nisam upoznao puno takvih. Važni su ljudi i sa kojima putujem. Veliki je broj divnih ljudi sa kojima i danas volim da putujem, ali posebno mi se posrećilo to što sam u braku sa osobom koja isto toliko voli da putuje koliko i ja sam”, rekao je Simikić na kraju razgovora.
Pogledajte fotografije sa Slobodanovih putovanja:
