Pravo na slobodan pristup informacijama – šta je to?
Pravo na slobodan pristup informacijama predstavlja osnovno pravo svakog građanina da od javnih institucija zahtijeva informacije od javnog značaja, odnosno sve informacije koje su u posjedu javnih organa. Ono predstavlja osnov demokratije, jer da biste učestvovali kao građanin u donošenju odluka, morate raspolagati informacijama. Na kraju krajeva, javne institucije, raspolažu sredstvima građana, donose odluke čije posljedice trpe građani i pružaju usluge građanima, i građani moraju imati mehanizam putem kojeg će pratiti šta institucije rade.
U suštini garantovanje ovog prava građanima trebalo bi da im omogućava da vrše nadzor nad radom institucija, da saznaju na koji način se troše sredstva poreskih obveznika, da prate odluke koje se tiču građana i da omogući generalno transparentnost rada svih institucija. Ovo pravo ima svaki građanin koji može uputiti svim javnim institucijama, na svim nivoima, zahtjev za bilo koju informaciju koja je u posjedu tih institucija i one su dužne da u roku od 15 dana istu i dostave.
Zakoni o slobodi pristupa informacijama i na državnom i entitetskom nivou propisuju pojedine izuzetke od primjene zakona, odnosno slučajeve u kojima bi informacija koja se traži mogla narušiti nečiju privatnost, sigurnost države, ili sprečavanje kriminaliteta, npr.
“Međutim, i u tim slučajevima institucije su dužne sprovesti tzv. test javnog interesa, odnosno obrazložiti i procijeniti da li interes zadržavanja ovih podataka prevazilazi javni interes. Nažalost, u BiH se ovaj mehanizam ne poštuje od strane institucija još uvijk. Građani, naravno, imaju pravo žalbe. Ukoliko im institucije ne dostave informacije, ili ukoliko su one nepotpune, i same institucije su dužne u odgovoru građane uputiti o mogučnosti žačbe i nadležnom organu za žalbu. Na samom kraju, postoji mogunost pokretanja tužbe protiv institucija za napoštivanje Zakona, što je TI BiH veoma često koristio” navodi za BUKU portparolka organizacije Transparency International BiH Ivana Korajlić.
Ona navodi da praksa pokazuje da iako je primijetan pomak u dostavljanju informacija, javni organi i dalje nastavljaju trend da na zahtjeve za pristup informacijama umjesto u formi upravnog akta, odgovaraju u formi odgovora, što građane ostavlja bez pravnog lijeka, odnosno mogućnosti žalbe, te na taj način produžava postupak pristupa informacijama.
Institucije u velikom broju slučajeva odbijaju pristup informacijama uz navod da se određena informacija smatra izuzetkom, iako su dužne prvo sprovesti test javnog interesa, pa tek onda, eventualno, mogu uskratiti pristup infomacijama na osnovu izuzetaka.
Sve češće se koristi mehanizam pozivanja institucija na Zakon o zaštiti ličnih podataka BiH, te na taj način izbjegavanje dostavljanja traženih informacija. Javni organi u većini slučajeva ne prave razliku između informacije i ličnog podatka, te zaštitu ličnih podataka stavljaju ispred Zakona o slobodi pristupa informacijama.
Zakonska regulativa i prijedlog novog Zakona
Kako je već spomenuto , u Bosni i Hercegovini su na snazi tri Zakona o slobodi pristupa informacijama, na državnom i entitetskim nivoima vlasti, međutim njihova primjena još uvijek ne zadovoljava svjetske standarde transparentnosti.
Zakon o slobodi pristupa informacijama Bosna i Hercegovina usvojila 2000. godine, kao prva od zemalja u regionu, sa ciljem uspostavljanja osnovnih principa demokratske vladavine, omogućavanja efikasnije borbe protiv korupcije i olakšavanja novinarsko-istraživačkog rada. Nakon trinaest godina nezadovoljavajuće primjene Zakona, većina stručnih analiza, izvještaja i studija relevantnih bh. i međunarodnih organizacija i institucija, upozorava na neujednačenost zakonskih rješenja na različitim nivoima vlasti i preporučuje pooštravanje kaznenih odredbi i uspostavljanje nadzornih tijela za implementaciju Zakona.
Organizacije civilnog društva u BiH već godinama bezuspješno pozivaju vlasti na unapređenje zakonskog okvira za slobodan pristup informacijama, nudeći pritom konkrentna rješenja i prijedloge za izmjene i dopune.
Da bi djelimično odgovorilo na pritisak javnosti, Ministarstvo pravde BiH je 10.05.2013. pokrenulo proces javnih konsultacija za izmjene i dopune Zakona o slobodi pristupa informacijama BiH. Prijedlog izmjena i dopuna Zakona je utvrđen od strane radne grupe u kojoj nisu učestvovali predstavnici akademske zajednice, organizacija civilnog društva i profesionalaca iz date oblasti.
Ovaj prijedlog Zakona naišao je na žestoko protivljenje organizacija civilnog sektora, predstavnika novinarskih strukovnih udruženja te međunarodnih institucija.
Aktuelni Prijedlog izmjena i dopuna Zakona u cjelosti dovodi u pitanje pravo na dobijanje informacija koje čini sastavni dio prava na slobodu izražavanja, proklamovanog Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i Ustavom BiH.
Konkretno, pod obrazloženjem sprečavanja nezakonitosti i proizvoljnosti u primjeni Zakona i omogućavanja bržeg i jednostavnijeg pristupa željenim informacijama u posjedu javnih organa, uvodi se princip neobjavljivanja informacija i automatizam u postupanju javnih organa vlasti.
Naime, članom 4. Prijedloga, kojim se mijenja član 8. Zakona, uvode se ograničenja u pristupu informacijama koje se odnose na zaštitu privatnosti i drugih legitimnih privatnih interesa i, što je najgore, ograničava se krucijalni mehanizam Zakona – test javnog interesa. Ovakav Prijedlog otvara put javnim organima vlasti za zloupotrebu Zakona o slobodi pristupa informacijama i uvođenje ograničenja u svim slučajevima osim u onim koji su predviđeni kao izuzetak. Ovakva ograničenja Zakona su potpuno neprihvatljiva i nisu poznata u međunarodnom pravu i praksi.
Predstavnica OSCE-a za slobodu medija, Dunja Mijatović je također izrazila zabrinutost da bi predložene izmjene i dopune Zakona o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini mogle ograničiti pristup informacijama.
„Ove izmjene i dopune mogle bi ozbiljno ograničiti pristup informacijama u Bosni i Hercegovini. Nekoliko predloženih odredaba nije u skladu s međunarodnim standardima koje moraju ispunjavati zakoni o pristupu informacijama“, kazala je Mijatović.
Direktor Agencije za zaštitu ličnih podataka BiH Petar Kovačević demantovao je da ta institucija želi imovinske kartone sakriti od javnosti i napraviti tajnim, već samo ono što se prezentuje svesti u dozvoljenu mjeru kako to propisuju i zakonske odredbe.
Novinarska praksa
Procedura donošenja tog zakona u Parlamentu BiH je upravo sada u proceduri, i vidjećemo koliko su primjedbe sa javnih i stručnih rasprava uticale na poslanike da stanu na loptu, pogledaju raspored igrača i promisle treba li baš sve usvojiti onako kako je predloženo.
„Po ocjeni medijskih profesionalaca i NVO aktivista, ovim izmjenama zakona se pokušava, pod plaštom zaštite privatnosti, spriječiti pristup informacijama od javnog interesa. Ukoliko bi zakon bio usvojen u predloženom obliku, ova oblast bi bila uređena tako da dostupnost informacija ne bi bila pravilo, nego izuzetak, odnosno važila bi tzv. presumpcija ili pravna pretpostavka da podaci nisu dostupni dok nadležni organ ne odluči drugačije. To bi, da se slikovito izrazim bilo kao kad bi neko promijenio krivično zakonodavstvo na način da se unapriejd smatra da je svaki građanin kriv, dok ne dokaže svoju nevinost! Dakle, oni koji posjeduju informacije ne bi morali čak ni potruditi da eskiviraju “dosadne” novinare i NVO aktiviste, koji “pitaju svašta”“ rekla je za BUKU Milkica Milojević, predsjednica Udruženja BH novinari.
Ona kaže kako se među novinarima često može čuti da ovaj zakon “novinarima ništa ne znači” i “ni u čemu ne pomaže”, a takav stav je posledica rezignacije zbog šikaniranja i opstrukcija, kojima smo nerijetko izloženi kada tražimo informacije.
”Treba tu imati na umu da taj zakon i nije namijenjen prvenstveno novinarima, nego građanima, institucijama, NVO, ili recimo univerzitetima i istraživačkim centrima, kojima su podaci potrebni u sklopu istraživačkih projekata. Dakle, pretpostavka je da su svi podaci ili informacije nastale u toku rada državnih i lokalnih organa vlasti i drugih javnih institucija vlasništvo svih građana, a pošto nisu svi (a i to je pitanje zašto nisu) “izloženi” na internetu, pa da ih uzimamo kao iz nekog javnog kazana, naprosto treba u upravnom postupku tražiti da se ti podaci ili informacije dostave”
Podaci i informacije se traže u upravnom postupku a upravo zbog toga nadležni moraju odgovoriti u zakonskom roku na zahtjev, a akp ne odgovore može se smatrati da je taj zahtjev odbijen te se može pokrenuti upravni spor, tj. tužiti instituciju koja nije dala podatke. Takvo “tjeranje pravde” može završiti i do Strazbura.
U tome leži procesna “kvaka” – obični dopis ili mejl posjednika informacija ne obavezuje ni na šta, ali upravni postupak ga obavezuje. E pošto je u pitanju upravni postupak, imate i rokove propisane Zakonom u upravnom postupku i – tu je najveći problem i prostor za zloupotrebe.
“Ipak, zakon je i te kako potreban, čak neophodan, da bi se obezbijjedila javnost rada, koja je jedan od temelja demokratije. Svaki novinar koji u trenutku ljutnje u “cajtnotu” kaže da nam “taj zakon ništa ne znači”, treba da zamisli kako bi bilo da Zakona o slobodi pristupa informacijama nema. Na šta bismo se onda pozivali? I čime bismo primorali političare, institucije, kompanije, da polože račune javnosti?” pita se predsjednica Udruženja BH novinari
“Druga stvar, koju takođe valja imati na umu, jeste da smo svi mi, kad su u pitnaju mediji i novinarstvo, skloni da plitko i površno sve svodimo na dnevnu jurnjavu za “aktuelnostima” ili “ekskluzivom”. Ozbiljne sistematične priče ne završavaju se za dan. Upravo zbog tema za koje se odgovori mogu čekati 15, pa i dva puta po 15 dana, vredi insistirati na zakonu i ne odustajati, nego uporno zahtevati odgovore. Recimo , ako ste na tragu milionske prevare sa budžetskim novcem, rudama, šumom, vodama… takva priča sigurno neće zastareti za 15 dana, ali će kod takvih priča sigurno opstrukcije u prikupljanju podataka biti najžešće” navodi Milojevićeva.
Ona kaže da su iskustva sa primjenom Zakon o slobodnom pristupu informacijama vrlo šarolika a da je prava rijetkost da institucije ne odgovore na novinarsko pitanje, ali su zato načini opstrukcije beskrajno maštovti i svode se, uglavnom, na odugovlačenje, iscrpljivanje, vjerovanje da će novinar kad tad odustati i krenuti za nekom drugom pričom.
Dešava se da za neku banalnu informaciju za koju treba samo potvrda, institucije traže dodatno vrijeme za prikupljanje podataka, ili da od novinara traže da navede datum i broj službenog glasnika za neku odluku ili slične informacije, koje novinar ne može imati.
”Poseban secijalitet je slanje odgovora običnom poštom, kao da ne postoji internet, telefaks i ostala čuda tehnike. U nekim institucijama čak imaju običaj da odgovor pošalju poštom posljednjeg dana zakonskog roka od 15 dana, pa taj odgovor novinaru stigne 18. dana, a kad otvori kovertu, a tamo – obavještenje da im je potrebno “dodatno vrijeme za prikupljanje podataka” ili da “oni nisu nadležni”, a ko je ne znaju” kaže Milkica Milojević.
Ona kaže da je najteže dobiti informaciju o tokovima novca, ili informacije koje se tiču najuticajnijih političara. Dalje, osim zakona jako bitno ko ih i kako provodi.
”Jednom mi se desilo da čovjeka pitam kako se zove, a on mi odgovori: “nisam ja nadležan za to, pitajte mog šefa!” kaže Milojevićeva u razgovoru za BUKU.
Nalazi istraživanja TI BiH
Obilježavajući Međunarodni dan slobodnog pristupa informacijama, Transparency International BiH predstavlja svoje istraživanje kada je riječ o primjeni Zakona o slobodi pristupa informacijama.
Ova je organizacija u prvoj polovini 2013.g. uputio 77 zahtjeva za pristup informacijama pozivajući se na zakone o slobodi pristupa informacijama na svim nivoima vlasti u BiH. Svi zahtjevi su podnošeni po prijavama građana koje su upućene Centru za pružanje pravne pomoći TI BiH, a u kojima su se građani žalili na nemogućnost ostvarivanja prava na pristup informacijama pred javnim organima.
Od ukupno 77 zahtjeva za pristup informacijama, 54 odgovora institucija su zaprimljena u okviru Zakonom predviđenog roka od 15 dana, što predstavlja poboljšanje u odnosu na prethodne godine.
Takođe, TI BiH je tokom 2013. podnio 7 tužbi protiv javnih organa zbog neprimjenjivanja ili pogrešne primjene instituta ispitivanja javnog interesa.
U prvoj polovini 2013.g. TI BIH je dobio četiri upravna spora koja je započeo proteklih godina, a koja su se odnosila na primjenu Zakona o slobodi pristupa informacijama. U tri slučaja radilo se o sporovima zbog „ćutanja administracije“ i to od strane Ministarstva finansija i Ministarstva unutrašnjih poslova RS, i Vlade RS. Nadležni Okružni sud u Banjaluci je u sva tri slučaja donio presude u korist TI BIH, a presude su izvršene. Četvrti spor, koji je takođe okončan presudom u korist TI BIH vezan je za tužbu koju je TI BIH podnio protiv Ministarstva unutrašnjih poslova RS zbog pogrešne primjene Zakona o slobodi pristupa informacijama.
Zaključak
Iako je vidljiv napredak institucija u dostavljanju odgovora na tražene informacija, i dalje ostaje problem proizvoljnog tumačenja zakonskih odredbi, zloupotrebe izuzetaka i nesprovođenja testa javnog interesa. Takođe, i dalje ostaje problem neusaglašenog zakonskog okvira na državnom i entitetskom nivou, poseno po pitanju uvođenja prekršajnih odredbi. Ipak, umjesto usaglašavanja zakonskog okvira i unapređenja zakona, tokom prethodne godine aktivnosti zakonodavaca išle su u smjeru uskraćivanja prava na pristup informacijama na nivou BiH što upućuje na zaključak da u BiH još uvijek nije dovoljno razvijena svijest institucija o važnosti prava na pristu onformacijama, kao jednog od osnovnih ljudskih prava i preduslova za odgovorno postupanje javnih institucija.