Međutim, prije nekoliko dana stvar je postala dosta jasnija. Premijer Republike Srpske, Milorad Dodik, u završnoj godini svog prvog mandata, saopštio je svojim ministarstvima da nipošto ne razgovaraju sa FTV-om. U istom saopštenju je jasno naznačeno da svaki pokušaj kontakta prijave svojoj centrali tj. “upravi i upravnoj organizaciji koje se nalaze” u njihovom sastavu.
Sloboda informisanja – žvaka za ludaka
Dva dana nakon ovog gafa, iz Vlade se začula “racionalizacija” kako je riječ o prijedlogu upućenom ministarstvima, iako u zaglavlju jasno stoji riječ – instrukcija. Dodatna nesmotrenost u depeši jeste i instrukcija da se ukine i saradnja u oblasti marketinga. Mediji u BiH i druge institucije poput OHR-a osudile su ovaj potez, navodeći kako se ovako krše neka od osnovnih ljudskih prava.
O slobodi informisanja govori i komunikolog Milenko Miletić, profesor na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. On je u jednoj rečenici sažeo pojam slobode informisanja. Prema njegovim riječima “sloboda informisanja se u savremenom društvu izražava kroz mogućnost komunikacionih centara i profesionalnih komunikatora u njima da posredstvom medija masovnog komuniciranja, bez prethodne i/ili naknadne intervencije države i drugih subjekata društvene moći u posredovane sadržaje – cenzure, relativno autonomno i u jednakim društvenim uslovima, posebno kada je reč o pristupu sistemu masovnog komuniciranja, distribuiraju poruke iz svih oblasti društvenog života prema masovnoj publici.”
Koliko su državotvorni faktori naše republike upoznati sa definicijom slobode pristupa informacijama i slobode medija sasvim je jasno iz primjera navedenog na početku priče. Međutim, usvajanje i praktikovanje ovih odrednica predstavljaju jednu od sastavnih karika cilja za koji se svi političari formalno bore – demokratiju. Da navedeni primjer nije izolovan, te da se kršenje Zakona o slobodi pristupa informacijama vrši i u drugim slučajevima, govori i sljedeći primjer.
Od čekanja se samo kupus ukiseli
U cilju razumijevanja primjenjivosti prilično jednostavnog Zakona o slobodi pristupa informacija u praksi, izvršili smo jedno krajnje neakademsko i nenaučno istraživanje. Služeći se zakonom kao putokazom, svakom ministarstvu ponaosob smo (22. februara 2010. godine) uputili i-mejl sa pitanjima koja bi postavio svaki novinar-početnik u srednjoškolskim novinama. Pitanja su formulisana tako da se izbjegnu zakonske odrednice koje bi zahtjev za informacijama mogle proglasiti neispunjivim. Pitanja su glasila:
1. Koje projekte ministarstvo ima namjeru da pokrene do polovine godine?
2. Koje projekte ministarstvo ima namjeru da okonča do polovine godine?
Dok smo čekali odgovor, ponovo smo bacili pogled na Zakon o slobodi pristupa informacijama, u kojem je navedeno da se odgovor ili odbijenica za davanje informacija, potkrijepljena dotičnim zakonom, koji žulja Vladu, mora dostaviti radoznalcu u roku od 15 dana. Do današnjeg dana na pomenuta naivna pitanja odgovorilo je 7 ministarstava. Drugim riječima, 9 ministarstava se oglušilo o zakon.
Cenzuro, mati
Nekoliko dana pošto smo poslali upit RS ministarstvima, poslali smo i pitanja u vezi sa dosadašnjom saradnjom sa javnim institucijama, kada je u pitanju pristup informacijama, na adrese nekoliko medija u BiH koji su više puta stali na kurje oko raznih političara.
Nažalost, nakon strpljivog čekanja, koje je trajalo duže od nedjelju dana, niti jedan medij nije odgovorio, iako je u i-mejlu navedeno da će njihov “identitet” ostati pod velom tajne. Zašto se mediji nisu odazvali, zašto pitanja nisu proslijedili novinarima, kao što smo ih zamolili u pomenutom i-mejlu? Možda je autocenzura uzela većeg maha od “političke i pozicijske cenzure”, koja očigledno ulazi na velika vrata – proglasima unutar Vlade.
Ukoliko se vrijeme vrati samo nekoliko mjeseci unazad, lako se može pronaći izjava Premijera RS o pokretanju inicijative za sastavljanje i usvajanje Zakona o informisanju na nivou Republike Srpske, po ugledu na sličan zakon iz Srbije. Moguće je da je sporna Premijerova “instrukcija” samo dio arome gorkog ukusa koju bi građanima, medijima i službenicima u alavom javnom aparatu Republike Srpske mogao pružiti najavljeni zakon.
Ko će ako neću ja
Prije dvije nedjelje, Mehmed Halilović, dugogodišnji novinar, urednik i aktivista na poslovima promocije i zaštite medijskih sloboda, u razgovoru za Slobodnu Evropu rekao je kako “jeste krajnje zabrinjavajuće ovo što se događa na našoj medijskoj i političkoj sceni”, te da se boji kako “može postati i gore do oktobra, kada se održavaju izbori. Već deset mjeseci prije izbora to je poprimilo radikalnije oblike”. Očigledno njegove riječi postaju proročke.
Kad je riječ o državnim službenicima, Dodikova “instrukcija” ih može dovesti u prilično neugodnu situaciju. Naime, prema članu 4 ovog zakona, “svako fizičko i pravno lice ima pravo pristupa informacijama koje su pod kontrolom javnog organa, a svaki javni organ ima odgovarajuću obavezu da objavi takve informacije.” Ovo može da bude osnov za vodopad potencijalnih tužbi, koje bi samo dodatno zakomplikovale već dovoljno zamršene odnose u javnoj sferi.
Nema nas ni u ljeljama
Prema listi “Reportera bez granica”, koja se zasniva na direktnim i indirektnim napadima na slobodu medija, Bosna i Hercegovina je 2009. godine bila na 39. mjestu. Godinu ranije, BiH je bila na 36. mjestu. Postavlja se pitanje gdje će se naći BiH nakon što o ovome i novim napadima na novinare doznaju ti “bezgranični reporteri”.
Trenutna dešavanja na “informacionom nebu” prije svega predstavlja prijetnju mogućnosti daljeg razvoja cjelokupne države, jer se pojačavanjem cenzure osnažuje politička pozicija i onemogućuje prikaz “drugih lica” istine.
Javne institucije i mediji moraju znati da je javni interes, te praktikovanje zakonskih i etičkih normi u masovnom komuniciranju, ne stvar izbora, nego stvar prava svakog pojedinca, kao i cjelokupnog društva. Bez svijesti o tome, domaći političari će slobodu informacija sve više doživljavati kao kurje oko koje ih žulja, na štetu cijelog društva.