Mufid Kozlić, slijepi stolar iz sela Vukotići kod Zenice, uprkos sljepilu postigao izuzetno uspjeh u zanatu.
Izgubivši vid nakon mladosti, nastavio je da živi sa strašću prema stolariji.
U zeničkom selu Vukotići u Bosni i Hercegovini, daleko od gradske buke, nastaju nevjerovatni stolarski radovi. Njihove linije su savršene, oblici precizni, a miris drveta u radionici svjedoči o životnoj strasti jednog čovjeka, Mufida Kozlića, koji više ne vidi ni svjetlost dana.
Rođen 1973. godine, ovaj skromni majstor je mladost proveo u Armiji Bosne i Hercegovine, gdje je 1995. godine izgubio vid na desno oko. Ipak, nije se predavao.
– Sa vidom na lijevo oko počinjem da živim normalnim životom. Osnivao sam porodicu i počeo da nabavljam mašine za stolariju koje su mi bile velika želja. Kada je posao stigao do ozbiljnog nivoa i velike potražnje za mojim stolarskim proizvodima, došla je bolest i na lijevo oko, tačnije ablacija mrežnjače, zbog čega sam završio na operaciji – rekao je Kozlić.
Mrak je pao pred očima, doslovno. Trebalo je mnogo vremena, strpljenja i unutrašnje snage da prihvati novi život, život bez vida. Nakon punih deset godina tišine, nešto se u njemu ponovo probudilo.
Sjećanje na miris drveta, zvuk mašina, toplotu drveta pod prstima. Vratio se u radionicu i, uz pomoć oca i brata, napravio maketu džamije. Taj trenutak bio je prekretnica.
– Mojoj sreći nije bilo kraja. Nakon tog svakog dana sam napredovao. Od prodatih maketa odlučio sam da uzmem alat koji će mi olakšati i dodatno osigurati rad – kaže nevjerovatni stolar.
Od maketa džamija, do drvenih činija za voće, šećer, kafu… Prsti su mu postali oči. Sluh ga i danas vodi uz buku mašina, dodir mu govori ono što drugi vide. Njegov rad ne samo da privlači pažnju prolaznika, već je i inspiracija drugim majstorima.
– Kažem da je ovo dar od Boga i želim da ljudi vide kako je uz Božiju pomoć sve moguće – poručuje Kozlić.
Danas, njegovi radovi krase domove ljudi širom zemlje. U radionici živi svoj svijet, kaže, svijet u kojem, iako slijep, ima osjećaj da vidi.
“Sljepilo nije kraj života”
– Za sada nije bilo povreda, što od Boga tražim da tako i ostane. Prevelika ljubav prema ovom zanatu čini da u radionici živim neki drugi život gde imam osjećaj kao da vidim – pojasnio je on.
Na kraju je rekao da mu je cilj jasan i iskren – da pokaže kako ni sljepilo ne mora značiti kraj života, već može biti početak nečeg novog i lijepog