Nakon što Evropska unija od jeseni iduće godine počne s uvođenjem prekograničnog poreza na ugljični dioksid, postoji opasnost da će industrijska proizvodnja u BiH koja zavisi od energije dobivene iz termoelektrana postati nekonkurentna, te da će izgubiti brojna tržišta u EU. Međutim, ako se na vrijeme uđe u evropski sistem trgovine štetnim plinovima, te se istovremeno ubrza prelazak na obnovljive izvore energije, domaća proizvodnja mogla bi imati istorijsku priliku za dodatni rast. Ovako je zvanična bh. politika najavila ulazak Bosne i Hercegovine u evropski sistem trgovine štetnim gasovima.
Međutim, šta o uvođenju ovog sistema u BiH misle ekološki aktivisti? Da li postoje specifične okolnosti zbog kojih tržište CO2 ne može funkcionisati u našoj zemlji ili može biti zloupotrebljeno?
Na ovu temu razgovarali smo sa Majdom Ibraković, voditeljicom Programa za energiju i klimatske promjene u Centru za životnu sredinu, koja kaže da Centar za životnu sredinu pozdravlja svaku odluku koja će “imenovati i prozivati, te kvantifikovati i adekvatno sankcionisati zagađivače štetnim emisijama”. Ipak, Ibraković izražava skepsu prema uvođenju ovakvog sistema odmah i smatra da nam je neophodno prelazno rješenje.
ŠTA JE TRGOVINA EMISIJAMA?
U konkretnom slučaju sistema trgovine emisijama, objašnjava naša sagovornica, radi se o emisijama ugljen dioksida koje u BiH najviše potiču od elektrana na ugalj, te određenih industrijskih postrojenja.
“Godinama pokušavamo ukazati na problem ‘nevidljivog’ zagađenja vazduha, a sa mjerom poput ove, problem kao i rješenje će postati itekako ‘vidljiv’. Svi oni koji negativno utiču na životnu sredinu i klimu će u konačnici platiti, a potom i pod pritiskom promijeniti svoj dosadašnji sistem poslovanja-zagađivanja”, smatra Majda.
Pojam trgovina emisijama građanima možda zvuči kao čisto ekonomski ili korporativan instrument, a zapravo se radi o jednom vrlo moćnom, klimatskom, alatu koji značajno utiče na dekarbonizaciju – smanjenje korištenja fosilnih goriva, te prelazak na ekološki prihvatljivije sirovine, energente i tehnološke procese, objašnjava Ibraković. Svaki zagađivač, dodaje, ima pravo da najprije dobije, a zatim ‘kupi i proda’ svoje dozvole za ispuštanje emisija na tržištu, ali samo do one granice koje država odredi. Ta granična vrijednost se iz godine u godinu smanjuje i na taj način vrši pritisak na operatore da postepeno smanjuju emisije sve do nultog stanja. Ovaj sistem je na engleskom jeziku poznat kao “cap and trade”.
Iako je u zemljama EU ovaj sistem uveden još 2005. godine, Ibraković kaže da je to za nas potpuno nova reforma koja će snažno uticati na cjelokupno društvo i ekonomiju.
“EU ETS sistem trgovine emisijama je dosada donio ogromne koristi – za planetu prije svega, a zatim i velike prihode koji su direktno usmjereni na energetsku tranziciju ili podizanje otpornosti na klimatske promjene.”
Svakako da trebamo biti vrlo oprezni, ističe ona, te učiti na greškama susjednih zemalja u susjedstvu i spriječiti bilo kakve malverzacije.
“To se odnosi na kontrolu, verifikaciju i dostavljanje izvještaja o emisijama od strane zagađivača, zatim sam proces ‘trgovanja’, te u konačnici upotrebu prihoda od trgovine – ko će i na koji način upravljati pravednom i adekvatnom raspodjelom tih sredstava?”
DOBRE PRAKSE U EU
Mnogo je dobrih praksi u zemljama EU u kojima ovaj sistem funkcioniše koliko-toliko pravedno, navodi Ibraković.
“Svakako da ima i manje dobrih praksi, gdje se pokazuje da je civilni sektor vrlo angažovan u praćenju tokova emisija, ali i prikupljenog/utrošenog novca. Jedan takav primjer je i susjedna Crna Gora koja je prva u regiji uspostavila ovaj sistem, međutim, nije još uvijek jasno koliko tačno novca se prikupi i kako se njime upravlja.”
Zbog toga je, ističe, važno napraviti dobru pripremu i koordinaciju, te nadležnosti, što je u slučaju Bosne i Hercegovine vrlo populistički, ali podjednako i limitirajući faktor za provođenje politika zaštite životne sredine
“SKEPTIČNI SMO, POTREBNO PRELAZNO RJEŠENJE”
Ipak, Ibraković kaže da su u Centru za životnu sredinu skeptični oko uvođenja sistema trgovanja emisijama odmah, budući da se radi o potpuno novoj reformi koja je dosta kompleksna za provođenje, posebno u zemlji kakva je BiH.
“Umjesto toga, mogli bi se ići najprije na opciju uvođenja neke fiksne takse na CO2 – kao prelazno rješenje kako bi se lakše prilagodili novom sistemu. Ova opcija bi možda bila jednostavnija, jer bi se plaćanje naknade za zagađenje samo ‘proširilo’ na CO2 emisije. Prikupljena sredstva od naknade bi mogla ići u fondove, a za to vrijeme se može paralelno raditi na postupnom uvođenju sistema trgovanja emisijama.”
Još jedna opcija je, navodi ona, mehanizam prekograničnog oporezivanja emisija (CBAM), gdje bi se sva karbonski intenzivna roba iz BiH koja se izvozi u EU oporezivala pri izvozu.
“To bi značilo da bi se cijena tih roba za potrošače u BiH značajno povećala, a da bi naplaćena taksa za emisije išla u fond EU, umjesto da ostane u našoj zemlji. Ova opcija nikako ne pokazuje dobar ishod za BiH: u pogledu ekonomskih, ali i ekoloških posljedica. Stoga je naknadno uvođenje trgovine emisijama CO2 možda i „jedina naša alternativa“ odnosno izlaz iz ere ovisnosti o fosilnih gorivima.”
Za kraj razgovora, Ibraković poručuje da će Centar za životnu sredinu nastaviti pratiti donošenje zakonskih procedura koje se odnose na uspostavljanje i implementaciju ovog sistema u BiH, koji treba biti usklađen sa direktivama EU i od kojeg najveću korist treba da ima društvo, a ne pojedinci, kako to u BiH često biva slučaj.