Za nacističku ideologiju ubijeni su milioni ljudi. No, načini ubijanja Jevreja u II Svjetskom ratu od strane nacističkog režima nisu bili ranije zastupljeni i nisu imali svoje ime. Nakon dolaska nacista na vlast 1933. kreće progon, mučenje i ubijanje Jevreja, a zločini koji su nad njima počinjeni – Holokaust naziv su dobili nakon završetka II Svjetskog rata, a ovaj pojam je grčkog porijekla i znači potpuno spaljen.
Danas kada se obilježava Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta moramo se zapitati šta smo naučili iz holokausta i koliko je zlo i dalje prisutno. Na današnji dan 1945. oslobođen je logor Auschwitz u kojem je preživjelo 7.500 zarobljenika. Nakon oslobađanja pronađeno je više od milion odjevnih predmeta. Bez ljudi koji su to nosili. Spaljeni su.
Koje su lekcije koje trebamo naučiti, šta nismo naučili, razgovaramo sa istoričarom Hrvojem Klasićem.
„Ja mislim da lekcije koje moramo naučiti, i koje ja uvijek naglašavam, iz Holokausta je da zlo ne treba zanemarivati ni kada dolazi u malim bočicama, u malim dozama jer kada zanemarujemo zlo dok je još u povojima, ono nikad neće stati u tome, uvijek će se razmahati i završiti u puno većim problemima. Holokaust je vjerojatno jedan od najboljih primjera koji to dokazuje. Mislim da zlo, netoleranciju, mržnju nikad ne treba zanemarivati. Uvijek se s njom demokratski i svim drugim sredstvima treba obračunati dok je još u povoju“, kaže Klasić.
Lekcije iz prošlosti još učimo iako bi trebalo da budu opomena za čovječanstvo da se nacističke i fašističke ideje nikada ne probude, ali ostaje pitanje koliko toga nismo naučili iz holokausta?
„Mislim da su mržnja, činjenica da postoji antisemitizam, činjenica da postoje društva i u Evropi i Svijetu koja podržavaju diktatore, autokratske režime koji su društva koja njeguju netoleranciju u svakom obliku, ono što nismo naučili. Dakle, spremnost da ljude dijelimo, osuđujemo, kritiziramo, napadamo… samo zato što su druge boje kože, druge nacije, drugog seksualnog opredjeljenja, druge vjere… je ono što nismi naučili i mislim da je to tragično“, dodaje Klasić.
Na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta sjećamo se jevrejskih žrtava Hitlerovih režima, ali su nacisti ubijali i Rome, Srbe, homoseksualce te liberale i neistomišljenike.
„Kad kažemo holokaust onda je to isključivo vezano za Jevreje odnosno Židove koji puno češće koriste riješ šoa, ali holokaust dolazi od jedne riječi koja označava spaljivanje žrtve. Nakon II Svjetskog rata Židovi nisu imali termin kojim bi objasnili ono što se dogodilo jer to nije bio klasični masovni zločin. To je bilo nešto doista nevjerojatno. Onda je pronađen taj termin holokaust odnosno šoa, to je jedna riječ koja se pojavljuje u jevrejskim vjerskim spisima kako bi objasnilo nešto nepojmljivo, nepojmljivo zlo“, objašnjava Klasić razliku između holokausta i ostalih zločina nacističkog režima.
Naravno, ovo ne isključuje činjenicu da se velika tragedija dogodila i drugim narodima.
„Odnosno da se tijekom nacističkog, fašističkog pa onda i ustaškog perioda, dogodio genocid i nad Romima, Srbima na području NDH, ali naravno da su pod pritiskom nacističke ideologije stradavali svi ostali neistomišljenici, ljevičari, homoseksualci, mentalno oboljele osobe itd“, pojašnjava Klasić.
U javnom diskursu se često pominje kako se zločini i dalje dešavaju širom svijeta, a postoji i nerazumijevanje izraelsko-palestinskog pitanja s obzirom na to da narod koji je preživio holokaust najbolje zna kakve su posljedice netolerancije.
„Ja ne bih poistovijetio ono što se događa trenutno jer ono što se događa trenutno nije počelo trenutno. Dakle, ne mislim da je, koliko god se zalagao za pravo Palestinaca da imaju svoju državu i žive svojim životom, odnos između Židova i Palestinaca jedak odnosu nacista prema Židovima 30-ih, 40-ih godina prošlog vijeka jer Židovi nisu dovodili u pitanje Njemačku državu, nisu ni na koji način bili agresivni prema Nijemcima, nisu poduzimali terorističke ili ratne pohode. Znamo da problem Židova i Palestinaca na području Bliskog istoka traje jako dugo. Kulminira nakon II WW između ostalog neprihvaćanjem nekih odluka donesenih u UN-u. Onda rat protiv nove države Izraela…. To sve skupa ne umanjuje činjenicu da biti napadnut u jednom trenutku, biti žrtva u jednom trenutku ne isključuje da možeš biti zločinac u drugom i mislim da doista neki postupci izraelskog režima nisu usporedivi s onim što se dešavalo 30-ih, 40-ih godina, ali mislim da su dosta problematični. Ja bih rekao da su počinjeni brojni zločini, ali možda si upravo dobro postavio pitanje, često kod nas te stvari kao da isključuju jedna drugu. Činjenica da su bili žrtve u II WW ne znači da Srbi nisu mogli postati zločinci u nekom drugom ratu, isto tako Hrvati, isto tako Židovi, Palestinci… svaki drugi narodi. Jedno drugo ne isključuje. Kao što se u Hrvatskoj govorilo da u obrambeno-otadžbinskom ratu nisu mogli biti počinjeni ratni zločini. Naravno da mogu. U svakom ratu mogu biti i čine se zločini“, kaže ugledni hrvatski istoričar.
Zločini činjeni iz nacističke (bolesne) ideologije bili su pripremani, a mase su spremali mediji i propagandisti. Glavni nacistički propagandista i ministar propagande Jozef Gebels govorio je kako “Ministarstvo ima zadatak da sprovede duhovnu mobilizaciju u Nemačkoj.” I u tome je uspio. Milione nijemaca je uvjerio da su zločini, holokaust… sve samo ne ono što zapravo jeste. Opravdavanje zločina i njihova romantizacija zvuči poznato pa je pitanje imamo li Gebelsa savremenog doba?
„Mislim da imamo. Nemamo samo jednog, mislim da je danas sve sofisticiranije. Mediji su danas ipak šarolikiji, raznolikiji. Od društvenih mreža, trolanja po kojekakvim forumima, do nekakvih službenih državnih medija. Kad gledam medije u Srbiji, kad vidim medije u Rusiji vidim da ti mastermind-ovi koji stoje iza tog govora mržnje, iza širenja teorija zavjera, između negiranja vlastitih zločina, odnosno vlastitih tamnih strana bilo u prošlosti, bilo u sadašnjosti, nema velikih razlika. Kao što su Nijemci 30-ih opravdavali zauzimanje tuđih teritorija brigom za svoje sunarodnjake u tim državama, to smo imali početkom 90-ih na Balkanu, to imamo danas u odnosu Rusije i Ukrajine. Sve su to mediji vrlo jasno i u jednom, i u drugom, i u trećem slučaju radili, stvarali medijsku sliku javnosti koja je opravdavala poteze vlasti ili prešućivala zločine, opravdavala vlastite poteze“, kaže Klasić.
Zbog svega navedenog i zbog sklonosti ljudske vrste da ponavlja greške iz prošlosti trebamo i moramo se sjećati Holokausta.
„Gledati uvijek uzroke i posljedice, uspoređivati ih i ako vidimo i najmanju trunku usporedivosti s nečim što je izazvalo takvu tragediju kao što je holokaust, na to trebamo odmah reagirati. Ja bih rekao još jednu stvar, često se u našim društvima sve svodi na žrtve i počinitelje. Međutim, mislim da bi u toj jednadžbi trebalo uvesti i ono što se naziva posmatrači. Čini se da su počinitelji manjina, ali da većina bude šutljiva, sklona ignoriranju, okretanju glave, nereagiranju i mislim da trebamo jačati svijest kod većine ljudi u društvu da reaguju na nasilje, nepravdu… na pravi način da ona ne bi eskalirala u ono što smo vidjeli 30-ih, 40-ih godina što se dešavalo Židovima“, zaključuje Klasić.