Da li je moguće u zemlji u kojoj jedan nastavnik djecu uči da mu se domovina zove Hrvatska, drugi da je to Republika Srpska, a treći Bosna i Hercegovina napraviti jedinstven obrazovni program po kojem će, osim sabiranja i oduzimanja, još pokoja činjenica biti ista, tema je o kojoj će se, prema procjeni ljudi iz struke, govoriti i u narednih 20 godina.
BiH ima 13 ministara obrazovanja, tri nastavna plana i programa, osam različitih zakona o visokoškolskom obrazovanju, a najbolji primjer kako funkcioniše obrazovni sistem u praksi su odgovori osnovaca u dvije sarajevske škole: jedne u Istočnom Sarajevu, a druge u Sarajevu:
Djeca u BiH se još u vrtiću odvajaju po časovima vjeronauke. To se nastavlja i u osnovnoj školi. Roditelji koji ne žele prihvatiti segregaciju i čija djeca ne pohađaju vjeronauku imaju ozbiljan problem. Tako je u jednoj sarajevskoj školi grupa od sedmero djece čiji roditelji nisu bili za vjeronauku nazvana „sedam sekretara SKOJ-a“.
Direktor sarajevske Osnovne škole „Isak Samokovlija“ Kemal Vučijak:
„Kod mene bar sedmero, osmero, desetoro djece sa tog časa. A šta u školama gdje po jedno dijete mora izaći sa tog časa? Šta će ono jadno samo da radi? Najbitnije je da se djeca od malih nogu ne odvajaju.“
Vrh ledenog brijega
Poseban problem su dvije škole pod jednim krovom kojih u FBIH ima više od 50. Još u maju 2000. u Uredu visokog predstavnika održana je konferencija o uklanjanju paralelnih sistema u obrazovanju, odnosno ukidanju segregacije u školama. Do danas se ništa nije promijenilo, a 10 generacija odškolovano je po principu razdvajanja djece po nacionalnoj pripadnosti.
Iz OSCE-a upozoravaju da sa ovom praksom BiH ne može u Evropu. Klod Kifer, direktor odjela za obrazovanje Misije OSCE-a u BiH:
„Lokalni dužnosnici drže ključ u svojim rukama i oni su ti koji mogu eliminisati taj najočigledniji oblik segregacije u školama. Dvije škole pod jednim krovom zapravo su najočigledniji primjer onoga što se naziva vrhom ledenog brijega. Ti problemi diskriminacije, segregacije prisutni su u cijeloj BiH, uključujući i RS. U tom entitetu postoji tendencija da se posmatra samo ono što je loše u Federacije. Međutim, i tamo vlasti primjenjuju isključive nastavne planove i programe koji ne uzimaju u obzir članove ostalih zajednica i čiji je cilj zadovoljavanje onoga što se smatra da su potrebe srpske djece. BiH je mala zemlja i smatramo da bi obrazovanje moglo igrati ogromnu ulogu u pripremi njenih građana da budu budući građani Evrope.“
Kada je u pitanju visokoškolsko obrazovanje, manje zemlje, a više univerziteta zasigurno nema u svijetu, kaže Lamija Tanović, profesorica sarajevskog Univerziteta:
„Imamo osam javnih univreziteta koji rade po sedam različitih zakona. Štaviše, dva mostarska univreziteta nemaju nikakav zakon. Sve u svemu – haos u administriranju. To je broj jedan. Broj dva, nikada posljednjih 20 godina obrazovanje nije bilo prioritet na nekakvoj agendi naših politika. Znači, negdje je gurano u sekundarne, manje važne oblasti, što je jako velika greška – jer obrazovanje je definitivno jedan od najvažnijih elemenata u razvoju svake države, a pogotovo BiH.“
Kontrola
No, političarima u BiH, kojima je trebalo više od 12 godina da usvoje Zakon o obrazovanju na državnom nivou, ovakav haotičan sistem obrazovanja pogoduje iz dva razloga, ocjenjuje sociolog iz Banje Luke Ivan Šijaković:
„Jedan od razloga može biti da neće zato što ne žele da se mnogo ljudi obrazuju jer će onda svjesni i neće moći da se vlada njima. A drugi razlog svakako jeste jer oni žele da se što više ubace u obrazovni sistem, da ga kontrolišu jer znaju ako im to izmakne, onda im se dobar dio pozicije izmiče. Oni to drže kao svoju rezrevnu varijantu – ako nešto ne uspije u politici, ubacuje se u obrazovanje.“
Na Britanskom koledžu u Mostaru nedavno je urađena studija o integraciji studenata u BiH koja pokazuje da studenti iz porodice nose formirane stavove o etničkim podjelama, te da nemaju samopouzdanje za formiranje vlastitih stavova, niti njihovu odbranu.
Model ovog koledža, koji ima internatski karakte, pokazao se uspješnim, jer studenti poslije kratkog vremena imaju više tolerancije prema drugačijoj tradiciji i kulturi, a pokazuju i više fleksibilnosti za mijenjanje stavova koji su formirani na bazi predrasuda.
Direktorica Koledža Meri Hajden smatra da bi se ovaj model mogao uspješno primijeniti i u ostalim dijelovima BiH.
Teks preuzet sa www.slobodnaevropa.org