Hoćemo li se imati čime grijati ove zime? Jesmo li jedno buđenje bliže trećem svjetskom ratu? Hoćemo li imati šta jesti? Neka su od bezbroj pitanja koja more svakoga od nas. U vremenu inflacije, energetske i sigurnosne krize, budimo se sa strahovima, u egzistencijalnim brigama. Kako preživjeti u ovim izazovnim vremenima, i uz sve to sačuvati mentalno zdravlje za BUKU je govorila psihologica Slađana Đaković.
BUKA: Živimo u vremenu energetske krize, ekonomske krize, inflacije, strahu od trećeg svjetskog rata. Kako u ovim izazovnim vremenima sačuvati mentalno zdravlje?
Sve što ste naveli u velikoj mjeri utiče na mentalno zdravlje ne samo stanovništva kod nas nego u cijelom svijetu. Najvažnije je da naučimo da se opustimo i brinemo o sebi na dnevnoj bazi. Naučiti živjeti u sadašnjem trenutku u ovim vremenima je ključno. Potrebno je da naučimo da se nosimo sa emocijama na dnevnom nivou i da upražnjavamo tehnike za oslobađanje od stresa. Moramo da steknemo zdravu naviku spavanja, promjenimo ishranu i uvedemo redovnu fizičku aktivnost, koja nas oslobađa od stresa. Jako je važno da se ne zatvaramo ako osjetimo da nam je teško. Podijelićemo to sa bliskim ljudima, porodicom, prijateljima sa nekim kome vjerujemo. Svako treba pomoć sa vremena na vrijeme i nije sramota razgovarati, ako nas nešto muči.
BUKA: Posljednjih nekoliko sedmica svjedočili smo velikom broju suicida, koliko društvena zbilja utiče na takve odluke? Šta kao društvo možemo uraditi da utičemo na smanjenje ove statistike?
Prvo kao država treba da napravimo sveobuhvatnu multisektorsku strategiju za sprečavanje suicida. Društveni, psihološki i kulturni faktori doprinose da osoba bude u većem riziku od suicida. Društvena stvarnost je jako često okidač da osoba izvrši suicid, a ponekad i glavni uzrok. Moramo priznati da su vremena u kojim živimo sve samo ne laka, a ljudi sve udaljeniji jedni od drugih. Ljudi postaju zatvoreniji i usamljeni, usljed tempa života koji nam je nametnut i digitalizacije. Ne otvaramo se jedni prema drugima i probleme pokušavamo da riješimo sami. Jer, u današnjem vremenu sve više nedostaje empatije koja nas je činila ljudima. Najtragičnije je što nam stopa suicida raste, a suicid je nešto što se može preventirati. Moramo kao društvo ponovno da naučimo da budemo ljudi. Suicid nije nešto što se dešava za koju minutu, samoubilačka ideja se javi puno prije nego što se izvrši suicid. Osoba ima niz promjena u ponašanju prije izvršenja suicida. Zato treba da obraćamo pažnju jedni na druge, da primjetimo promjene u ponašanju kod nama bliskih ljudi i da reagujemo.
BUKA: Sve se češće govori o anksioznosti kao bolesti novog doba. Koji su društveni faktori koji utiču na taj izraženi osjećaj straha i tjeskobe?
Trenutno imamo pojavu egzistencionalne panike. Veliki broj stanovništva ima strah za egzistenciju, inflacija radi svoje, ljudi su zabrinuti za svoju budućnost. Imamo porast socio-ekonomskih prepreka za pojedince da žive normalno. Npr. stopa nezaposlenosti je visoka, mobing je sve češći u radnim organizacijama. Sve su to vodeći faktori koji utiču na pojavu anksioznosti i depresije u današnjem vremenu.
BUKA: Pandemija je posebno uticala na mentalno zdravlje ljudi širom svijeta. Jesmo li se oporavili od pandemije, lockdowna, je li to bio izazov u tolikoj mjeri da je možda uticao i na trajne poremećaje poput PTSP-a?
Još uvijek se nismo oporavili od pandemije i njenih posljedica na mentalno zdravlje stanovništva, a već su nas stigle nove situacije koje ugrožavaju mentalno zdravlje. Osobe koje su već imale dijagnozu PTSP-a su zavisno od stepena traume koju su imale ranije imale i pogoršanje stanja. Ali, ono što je već sad evidentno je da imamo određeni broj djece i jako mladih osoba koji su u toku i nakon pandemije dobili dijagnozu posttraumatskog sindroma. Ovo je tema u kojoj se jako malo govori u medijima. A, jako je važna.
Foto: Slađana Đaković
BUKA: Kako na psihičko zdravlje utiče stanje u kojem živimo poput korupcije, nepotizma, visoke stope siromaštva, nezaposlenosti?
Odlično pitanje, moram priznati da kao novinar ciljate direkt u srž. Sve ovo što ste naveli je u direktnoj vezi sa mentalnim zdravljem stanovništva. Upravo ste sami dali odgovor zašto imamo toliko pogotovo mladih osoba sa simptomima anksioznosti i depresije u Bosni i Hercegovini.
BUKA: Možemo li mentalno zdravlje vezati uz kupovnu moć i statusni položaj?
Naravno da možemo,ali ne možemo vezati samo za to. Ljudi koji imaju siguran posao i primanja nisu konstantno izloženi neizvjesnosti koja vodi u apatiju i depresiju. Siromaštvo i nejednakosti su danas u direktnoj vezi sa mentalnim stanjima. Kako da neko ne osjeća tugu i apatiju kada svom djetetu ne može da priušti osnovne stvari. Statusni položaji daju osjećaj moći, superiornosti, ispunjenosti, samopouzdanja. Postoji jedna narodna izreka koja kaže “Kada besparica uđe na vrata, ljubav izađe kroz prozor.” Ja bih rekla “ Kada besparica i neizvjesnost uđu na vrata, mentalno zdravlje i radost počnu polako da izlaze kroz prozor.”
BUKA: Govori li se u našem društvu dovoljno o mentalnom zdravlju, je li to nešto što je i dalje tabu tema, a zapravo je, ništa drugo do njega duše?
U našem društvu je to još uvijek tabu tema. Ljudi ni ne znaju šta je mentalno zdravlje, a živimo u 21. vijeku i to je nevjerovatno,a svi žele da žive sreću i zadovoljstvo. Ljudi nisu informisani i ne znaju da je mentalno zdravlje ustvari temelj za blagostanje, a briga o mentalnom zdravlju put ka blagostanju. Zamislite da koristite svoje unutrašnje potencijale, da ste svjesni svojih sposobnosti i da možete normalno da se nosite sa stresom u životu. Da ste realni sa obje noge na zemlji, a vedri. To vam je mentalno zdravlje. To možete samo ako vodite računa o istom, kao što rekoste “njega duše”.
BUKA: Društvo smo u kojem se o mentalnom zdravlju ne govori toliko, a kada se pominje primat je nekako ratna trauma, no šta je sa mentalnim zdravljem mladih? Posebno đaka i učenika koji uz promjene u obrazovnom sistemu (online nastave), trangeneracijskog prenošenja trauma, imaju i izazov XXI vijeka, a to je štetan efekat društvenih mreža. Kako pomoći mladima?
Djeca i mladi se susreću sa izazovima XXI vijeka, nametnute su im visoke norme ličnog uspjeha, ljepote, savršenog života. Kroz društveni život zadovoljavamo potrebe za pripadanjem, prihvatanjem, ispunjenošću i povezivanjem. Kada nam ovi faktori izostaju imamo pogodno tlo za stvaranje mentalnih problema. Usljed prisustva društvenih mreža ove potrebe se ne zadovoljavaju u potpunosti. Uticaj mreža je ogroman. Mladi često misle da svi osim njih žive savršene i ispunjene živote, drugi su ljepši, popularniji, bolji. Nameće nam se da sve oko nas mora biti savršeno, pa i mi. Porodica i prosvjetni radnici su ključan element u očuvanju njihovog mentalnog zdravlja. Moramo se nekako kao društvo vratiti pravim vrijednostima. Djeca se separatišu po patikama, telefonima, po tome ko su im roditelji u školama, a onda uđu na društvene mreže i vide mnoštvo pogrešnih informacija i sve te “savršene” živote. Mi smo odrastali u nekom drugom vremenu kada smo učeni da smo svi jednaki kada nije bilo bitno koje su nam marke patike nego da provodimo vrijeme zajedno. Da bi se pomoglo mladimo i da bi jednog dana imali zdravu naciju moramo prvo krenuti od obrazovnog sistema i osvjestiti zašto su nam važni psiholozi. U školama imamo po jednog psihologa koji je često zadužen za papirološki dio. Potrebno ih je više, potreban je onaj koji će da vodi računa o ponašanju prosvjetnih radnika prema djeci, onaj koji će da prati razvoj te djece i da bude u kontaktu sa roditeljima (da im daje smjernice ). Ne znam zašto u škole ne uvodimo uniforme i zabranimo mobilne telefone za početak. Vrijeme je da kao društvo poduzmemo korake. Gvožđe se kuje dok je vruće.
BUKA: U medijima često slušamo i svjedočimo pričama o korupciji,stranačkom zapošljavanju,besperspektivnosti. Je li naša svakodnevnica uzročnik opšte apatije u kojoj je sve manje onih koji žele da se bore za bolju zajednicu?
Mi kao društvo patimo od kolektivne apatije. Potpuno nesvjesni da možemo da promjenimo puno toga. Strahovi blokiraju ljude da nešto promjene. I onda imamo situaciju da određeni broj stanovništva odlazi u apatiju , a određeni iz države. Naš problem je što kvalitetan kadar odlazi zbog nepotizma. Mi kao narod imamo kolektivne traume. Ipak na svu sreću imamo i određeni broj ljudi koji je osvješten i koji u jednom takvom sistemu zna da bude svoj, neovistan od politike i nametnutih uvjerenja koji proizvode strahove.