Kada bi stari dobri štrajkbrekeri ustali iz svojih grobova i pogledali sindikate u Srpskoj, pucali bi od sreće. Ono što je, naime, u dvadesetim i tridesetim godinama prošlog vijeka u SAD-u bila incidentna pojava, a to je urušavanje sindikata iznutra od strane vladajuće oligarhije-tzv. štrajkbrekerstvo, u Republici Srpskoj je to normalna pojava. Kako drugačije objasniti potpunu indolentnost sindikalnih vođa, koji su svoju ćutnju proglasili na početku predizborne kampanje. Baš u vrijeme kad su radnici preko istih tih sindikata mogli najaktivnije da se bore za svoja prava?
Tako je npr. Savez sindikata Republike Srpske, koji je krovna sindikalna organizacija i koji okuplja sve granske sindikate u Republici Srpskoj, a broji 125 000 članova ostao nijem u tih mjesec dana. Po svemu viđenom u predizbornom nadmudrivanju, radnicima je bilo savršeno dobro. Niko od njih nije iskoristio ,,svoj“ sindikat da se izbori i bar pokuša promijeniti mizeran status u kome se nalaze radnici. A, radnici mirni, prva žena Sindikata Ranka Mišić još mirnija!
Ona lagano prti petu godinu na čelu ove institucije, dok istovremeno podvlači kako je logično da kao prva dama treba da ima trostruku mjesečnu prosječnu platu od prošle godine, što će reći od oko 2100 KM. Kad se već niko ne buni zbog njenog statusa, zašto bi ona sama?
Na novinarsko pitanje kako objašnjava sindikalnu pasivnost u predizbornoj kampanji, Mišićeva za Euroblic lakonski kaže: ,,Nismo se oglašavali i postavljali zahtjeve u vrijeme predizborne kampanje da to ne bi bilo pogrešno protumačeno i zloupotrebljeno.“
A kako i na koji način bi to bilo ,,pogrešno protumačeno“? Jedino tumačenje ovakve neaktivnosti je ili totalna indolentnost ili podvižnički stav prema aktuelnoj vladajućoj strukturi.
,,Svim političkim partijama smo predložili da razgovaramo o njihovim konkretnim socijalno-ekonomskim programima. Međutim, nijedna stranka nije odgovorila“, navodi Mišićeva.
Pa šta to treba da znači? Da i Sindikati priznaju totalnu partiokratiju? Sindikati ne treba, gospođo Mišić, da moljakaju partije da im dostavljaju kojekave materijale, pa da ih ocjenjuju. Nisu sindikati, ili Sindikat, kako hoćete, neko poluakademsko, gramatičko-lingvističko tijelo! Valjda bi se svim (dopuštenim) sredstvima trebali boriti za prava radnika koje zastupaju i koji za tu borbu vama plaćaju nadoknadu u vidu članarine!
Ali logično je što prvi ljudi sindikata tako postupaju. Njih, uvijek iste, biraju, uvijek isti radnici, koji, pretpostavljaju da je neviđena sreća dobiti na kraju mjeseca 400KM.
Tako spirala nezamjeranja ide do beskonačnosti. Radnik, koji ne bi da se zamjeri svom poslodavcu, glasa po njegovom nalogu za tog i tog predstavnika sindikata, koji, opet ne bi da se zamjeri (i izgubi premije i primanja), svom šefu, glasa za tog istog šefa godinama, a taj neće da se zamjeri političkoj oligarhiji, koja mu dobrano plaća mirnu kohabitaciju. Dakle, ako krenete od baze, postoji brdo zaposlenih, koji po kafanama, u ćoškovima, na puš-pauzama tračaju i ogovaraju svoje sindikalne vođe, ali u javnosti su apsolutno nijemi i anonimni. Jer, znaju i oni, mogli bi ostati bez svoje bijedne svetinjice-radnog mjesta, a onda mogu štrajkovati glađu do smrti, ni Vlada, a pogotovo sindikat im neće pomoći. To gledaju svaki dan. Od tzv. ,,zaposlenih“ u Fruktoni, Fabrici duvana, Glinici… Ovi ubogi protestanti su odavno nezaposleni ljudi, koji se bore za radnička prava, samo im niko nije objasnio da već dugo nisu više radnici. Oni su ujedno i opomena tzv. zaposlenim šta im se može desiti ako krenu na ulice. Mogli bi na njima i ostati.
Ali ni tzv. nezavisni sindikati nisu ništa bolji. Njihovo postojanje i opstojanje je gotovo uvijek bazirano na unutarsindikalnoj podjeli kolača. Kad se on dogovorno ne podijeli, svaki raskolnik osnuje instant sindikat.
Predsjednik Konfederacije sindikata Republike Srpske, Obrad Belenzada, za naš portal naglasio je kako se ovaj sindikat gotovo isključivo orijentisao na zaštitu prava radnika u privredi. ,,Privreda je u najgoroj situaciji i radnicima u ovoj djelatnosti treba i najveća pomoć“, naglašava Belenzada. ,,Svi zakoni koji se mijenjaju idu na ruku poslodavcima, a ne radnicima“, navodi on.
Na naše pitanje kakva je saradnja sa Savezom Sindikata Republike Srpske, Belenzada ističe da ne postoji uopšte saradnja između ova dva sindikata. ,,Malo sindikata sarađuje. Da su mogli sarađivati bili bi zajedno. Savez sindikata štiti budžetske korisnike kojima i ne treba zaštita jer njih već štiti zakon. Njima je bitno da se napuni budžet i da se podijele plate i penzije. Koliko će ostati privredi manje je važno“, navodi Belenzada.
Koliki je animozitet između sindikata svjedoči i činjenica da je predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske, Ranka Mišić, odbila da da bilo kakvu izjavu za naš portal ukoliko za njega bude bilo šta govorio Obrad Belenzada. Mi smo ispoštovali njen zahtjev i ostali bez druge strane priče.
U svemu ovome, postojanje više sindikata odlična je stvar, kako za prava radnika, tako i za demokratičnost sindikalnog rada. Ali, koji je od njih pomogao radničkoj populaciji, koji se izdigao iznad jednodnevne bajate informacije o svom postojanju? U kojem su to nezavisnom sindikatu radnici vidjeli svoj spas? Pojedinci, možda. Ali, pravo je pitanje, postoje li ti i takvi sindikati zbog radnika ili zbog pojedinaca?
Mi smo penzioneri maleni, to je vojska prava
Rade Rakulj, predsjednik Udruženja penzionera RS, bio je nevidljiv za medije u predizbornoj kampanji. Čovjek koji je na čelu organizacije od 175 000 penzionera i koji se finansira od njihovih članarina, a koji je ujedno i u upravnom odboru ,,Banje Vrućice“ iz Teslića, krije svoja primanja kao zmija noge.
Možda najindikativniji primjer je bio slučaj bilborda u predizbornoj kampanji koji su osvanuli po Srpskoj i na kojima je jasno i glasno pisalo da je penzija od 130KM nacionalna sramota. Na naše pitanje kako komentariše ovaj bilbord, i kako komentariše to što je na bilbordu istina, gospodin Rakulj nam je odgovorio da je to ,,sve ispolitizirano i da sad nije pravo vrijeme da se takvo šta komentariše“. Usput, Rakulj je naveo, kako je najniža penzija 161 KM, a kako je dobijaju oni koji nisu dovoljno radili?!?!??
Za naš portal, prvi penzioner Srpske je izjavio kako se ,,Udruženje strogo držalo zakonske obaveze da su oni nestranačka, nevladina i nepolitička organizacija“.
Sa njegovog stanovišta, kao najuhljebljenijeg penzionera Srpske, to je bio najlogičniji odgovor. Zašto bio on bilo šta komentarisao o tamo nekom penzioneru koji živi od 130M? On takve niti ne poznaje.
Kada govorimo o cjelokupnoj populaciji penzionera u Srpskoj, postoji jedna sintagma da su oni najvitalniji dio društva. Da je to jedina populacija spremna da izađe na ulice i da se, pa i fizički, bori za svoja prava, koliko god apsurdno to zvučalo. To jeste istina, ali iz jednog jedinog razloga. Oni nemaju šta da izgube. Niko ih neće protjerati sa mjesta penzionera, niko ih neće osim biologije skinuti sa budžetskog platnog spiska.
Upravo zbog tog razloga penzioneri mogu biti pokretačka snaga ovog društva. Penzije se više ne isplaćuju do 5-og u mjesecu, sad je to 10-ti ili 15-ti. Sam Rakulj priznaje: ,,Istina je da je broj uplatilaca doprinosa, dakle broj radnika, već dvije godine u padu. Istina je da sada imamo 50 000 uplatilaca manje za penzijsko osiguranje nego prije dvije godine, a porastao je naglo broj korisnika prava za više od 23 000. Obaveze koje budžet mora izvršavati daleko premašuju njegovu realizaciju.“
Penzioneri po ruralnim područjima dobijaju penziju sa mjesec dana zakašnjenja, a iznos koji im poštar uruči, dostatan je za nekoliko dana, a ne za cijeli mjesec.
A na pitanje šta u postizbornom periodu radi Udruženje penzionera, Rade Rakulj nam je za naš portal doslovno rekao: ,,Pa, naše su redovne aktivnosti organizacione prirode.“
Po svemu viđenom, nezadovoljstvo će se preliti na ulice kad i ono malo crkavice izostane. Već sad smo svjedoci da se PIO zadužuje kod Vlade kako bi uopšte isplatio penzije. Zastrašujuća je pomisao šta će se desiti kada 2011. stigne prva tranša za naplatu kreditne rate od MMF-a.
Nikakvo smirivanje Rade Rakulja i njemu sličnih neće moći primiriti gnijev razočaranih i prevarenih ljudi trećeg doba.
Studentska je tuga pregolema
Ako su penzioneri najaktivniji članovi našeg društva, logično je da su studenti najpasivniji. Gotovo 90% ove uspavane populacije niti ne zna ko im je prvi čovjek i kako im se zove krovna organizacija. Njih to ne interesuje.
A, prvom čovjeku Unije studenata RS, koja brani interese više od 40.000 mladih, Milanu Petkoviću, ističe drugi mandat, pa tvrdi kako će teško naći nasljednika koji će prihvatiti „vruću stolicu, bez novčane naknade“. Iz ovoga ispada da je Petković teški altruista koji je posvetio 8 godina (što je prosječno vrijeme studiranja u Srpskoj) kako bi štitio prava onih koji ne znaju koja su im prava i ko ih štiti!
Ali, ne lezi vraže! Unija se finansira iz budžeta RS, kroz projekte, a ove godine su dobili oko 53.000 KM.
Tako 40 000 mladih sa indeksom tumara po fakultetskim hodnicima, češkajući se po glavi koja su to godina ,,po novom“, a koja ,,po starom“ programu. Dumaju tako, dok uplaćuju školarine za nešto čega nema ili dok ganjaju fiktivne profesore koji tezgare kojekude. Ispijaju kafe od teško stečene roditeljske crkavice, dok neko dobija platu na ime zanimanja-student!
Pogledajte samo jedan primjer: U nedavnim štrajkovima francuskih radnika, na pariškim ulicama pridružili su im se i studenti. Razlog protesta – povećanje granice odlaska u starosnu penziju sa 60 na 62 godine. Dakle ti mladi ljudi već sad imaju projekciju gdje će i u kakvom statusu biti nakon 40 godina!
Uporedite to sa našim studentima i njihovim projekcijama za budućnost. Iluzorno je. Ako za ovakvo stanje domaći studenti snose bar 2% krivice zbog svoje ljenosti i indolentnosti, krivi su!
Epilog
Treba se na kraju zapitati – koja je uopšte uloga ovih i ovakvih organizacija, osim materijalne koristi čelnih ljudi istih? Tome u prilog ide i izjava profesora filozofije Miodraga Živanovića koji ocenjuje da se političko angažovanje kod nas svodi na isključivo angažovanje stranaka, a druge organizacije su u njihovoj službi ili su pasivne. „Puno će vremena proći da sindikati i nevladine organizacije imaju moć kao u razvijenim zemljama. Dakle, predstavnici nevladinih organizacija i sindikati postoje bez efekata“, smatra on.
Ovome treba dodati kao su te organizacije ustvari u potpunosti instrumentalizovane od strane partije na vlasti i predstavljaju sondažne grupe za ispitivanja ,,stanja na terenu“. One su na jedan preverzan način preuzele ulogu sreskih odbora gdje ovi ,,odozgore“ najbolje pohvataju mišljenje baze ,,odozdole“. Iako im do mišljenja naroda nije stalo, dobro je znati kako svjetina diše.
Po sistemu, ko je kriv, ja nisam kriv, braniće se svaki zaposleni, penzioner i student. Tako Dragana Dardić iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka za Euroblic kaže kako se naročito ležerno ponašaju rukovodstva onih organizacija koje se finansiraju iz budžeta RS, a da prosječan penzioner, radnik ili borac te organizacije ne doživljava kao svoje.
Ostaje otvoreno pitanje – koje su to onda ,,njihove“ organizacije i trebaju li im uopšte?