Proteklih dana u izlozima zeničke robne kuće trajalo je pravo veliko sniženje, nikad viđeno u nekoj prodavaonici. Život iza velikih stakala bio je na sniženju. Život daleko ispod normalne cijene.
Skoro dva tjedna robije, gladovanja i smrzavanja u zaključanoj robnoj kući trebalo je da se skrene pogled na živote i sudbinu ljudi i da se da mlako obećanje da će sve biti dobro. Sudbina je opet u nečijim tuđim rukama.
Je li sniženje cijene života u zeničkoj robnoj kući dokaz da se može nešto pokrenuti? Štrajk je postao tako česta pojava u zemlji da se nitko više na njega ne osvrće. Ponekad ni sami štrajkači. Imati kakav-takav posao, a ne prosvjedovati, u Bosni i Hercegovini je postalo kao ne živjeti.
Tko još pamti velike štrajkove? Tko još broji koliko je poduzeća u stečaju, koliko ljudi traži zaostale plaće, uvezivanje radnog staža i izmirivanje obveza za socijalno i mirovinsko. Nitko.
Može li štrajk promijeniti nešto? Samoubojstvo supružnika zbog nemogućnost da vraćaju kredit bila je vijest dva dana. Savršena tema za ukrašavanje naslovnica, ali nikako alarm da nešto u zemlji, ili bolje reći – ništa, nije kako treba. Gladovanje obitelji pred zgradom Vlade Republike Srpske, bila je samo vjestica, povod novinarima da napišu srcedrapateljnu priču. Rješenje je ostalo nenapisano. Obećanje se svelo samo na kratku vjesticu, a nije stavljeno pod povećalo.
Godine i godine bez plaća koje muče džepove robova Bosne i Hercegovine samo su obaranje neobičnih rekorda. Nikako upozorenje vlastima i robovlasnicima da treba nešto mijenjati. Najave socijalnih nemira u zemlji postale su samo prazne priče kao i sve drugo o čemu se priča u zemlji.
Stvarna je samo glad, nepravda i nemoć ljudi da išta mijenjaju. Izbori ne nude izbor. Nude samo manju laž ljudima, koji naivno povjeruju u svako obećanje. Vjera da štrajk može promijeniti nešto još je jedna obmana jer dok ljudima ne daju hranu i vodu, netko odgovoran za te ljude sjedi u restoranu. Dok netko traži svoju plaću, netko odgovoran za njega razmišlja o novim prevarama, svjestan da mali robovi mogu biti zamijenjeni ako dignu glas. Zamijenjeni i izbrisani.
Pravilo da je dobro ako netko ima posao postalo je sveto pismo države. Nisu bitna prava i položaj radnika. Nije bitan štrajk jer tamo negdje u nekim papirima stoji kako radnik ne može biti u pravu. Njihova sudbina je u tuđim rukama koje se svješto peru. Loptica se prebacuje, sve dok se ljudima ne zamanta od tolikog prebacivanja i klimanja glavama i dok se ne pokore.
Sniženje cijene života u zeničkoj robnoj kući sramota je za sve fotelje u zemlji. No, nikako nije shvaćena kao upozorenje jer je očito da štrajk, pred kojim su veliki nekada strepili, danas ne znači ništa.
Robovi u cijeloj zemlji trebali bi se skupa dignuti na noge. No zna se što se dogodi u čudnoj zemlji poput naše kad su svi na nogama.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.bitno.ba