Na dnevnom redu Narodne skupštine Republike Srpske, koja je počela danas, se nalazi Prijedlog zakona o radnom angažovanju na sezonskim i drugim poslovima privremenog karaktera, kojim vlast najavljuje uvođenje reda u oblast sezonskog rada, prije svega u poljoprivredi, turizmu i ugostiteljstvu. Iako se zakon formalno predstavlja kao pokušaj uređenja rada koji je decenijama bio u sivoj zoni, analiza predloženih rješenja pokazuje da se suština reforme svodi na novo fiskalno opterećenje, bez ozbiljnih olakšica za privredu.

Predloženim zakonom sezonski rad se definiše kao rad van radnog odnosa uz novčanu naknadu, ali uz obavezu plaćanja poreza i doprinosa, prijavu od prvog dana angažovanja, vođenje evidencija i pun inspekcijski nadzor. Time se praktično ukida mogućnost fleksibilnog, povremenog angažovanja radnika bez značajnog administrativnog i finansijskog tereta, što je do sada bila realnost naročito u poljoprivredi i ugostiteljstvu.

Zakon propisuje da dnevna neto naknada za sezonskog radnika ne može biti manja od 30 KM, niti veća od 150 KM. Međutim, ključna stavka nalazi se u odredbama koje se odnose na poreze i doprinose. Paralelno sa ovim zakonom, u skupštinsku proceduru su upućene i izmjene Zakona o doprinosima i Zakona o porezu na dohodak, kojima se uvodi fiksni dnevni namet od 25 KM po sezonskom radniku – 16 KM doprinosa i 9 KM poreza, bez obzira na visinu isplaćene naknade.

U praksi to znači da će poslodavac koji angažuje jednog sezonskog radnika na 20 dana morati državi uplatiti 500 KM poreza i doprinosa. Upravo na taj podatak upozorila je član Predsjedništva SDS-a Aleksandra Pandurević, ističući da je riječ o novom i ozbiljnom udaru na poljoprivredna gazdinstva.

„Što smo jeli domaće paprike i kupus, jeli smo. Svaki sezonski radnik koštaće dodatnih 500 KM koliko je vlast odrezala novog nameta poljoprivrednicima“, poručila je Pandurević, naglašavajući da se radi o opterećenju koje veliki broj gazdinstava neće moći iznijeti.

Ona smatra da su poljoprivredna gazdinstva morala biti izuzeta ili barem posebno tretirana, s obzirom na to da posluju u uslovima neredovnih podsticaja, visoke konkurencije iz uvoza i niskih otkupnih cijena. Kao posebno problematičan navela je primjer velikih proizvođača u Semberiji i Lijevče polju, koji tokom sezone angažuju i po 50 do 60 sezonskih radnika kako bi uopšte opstali.

„To vam je za 20 radnih dana po sezonskom radniku 500 KM. Sa ovako mizernim i neredovnim podsticajima, u poređenju sa onima koje, recimo, daje Srbija, naši poljoprivrednici to ne mogu finansijski iznijeti. Ovim nametima ugasiće se i ovo malo proizvodnje što imamo“, upozorila je Pandurević.

Prema njenim riječima, država bi, ako već insistira na ovom modelu, morala obezbijediti dodatna sredstva kroz podsticaje ili direktne subvencije, jer će u suprotnom domaća proizvodnja biti nekonkurentna. „Kupovaćemo paradajz iz Turske, paprike iz Makedonije, a kupus isključivo futoški, a ne bijeljinski“, zaključila je ona.

Zakon predviđa da angažovanje sezonskog radnika može trajati najviše 120 dana godišnje, dok su poslovi privremenog karaktera dodatno ograničeni i po broju dana i po broju angažovanih radnika, naročito kod firmi sa više od 20 stalno zaposlenih. Takva rješenja dodatno smanjuju fleksibilnost poslodavaca u sektorima gdje se obim posla drastično mijenja u kratkim vremenskim periodima.

Iako vlast tvrdi da se ovim rješenjem štite radnici, jer im se plaćaju doprinosi i ne gube status nezaposlenog, u zakonu nema nijedne ozbiljne fiskalne olakšice za poslodavce. Naprotiv, cijena rada raste, administracija se komplikuje, a kazne za prekršaje dostižu i do 30.000 KM, što posebno pogađa mala preduzeća i porodična gazdinstva.

U tom smislu, ovaj zakon više liči na fiskalnu mjeru usmjerenu ka punjenju budžeta nego na razvojni zakon koji bi podstakao zapošljavanje i formalizaciju rada. Bez smanjenja doprinosa, posebnog tretmana poljoprivrede i realnih podsticaja, realna je opasnost da dio sezonskog rada i dalje ostane u sivoj zoni, dok će dio domaće proizvodnje jednostavno nestati sa tržišta.