Banjalučanin N.P. pravosnažno je osuđen u Vrhovnom sudu Republike Srpske na šest godina zatvora zbog obljube maloljetne kćerke. Pomenuti je osuđen za krivično djelo obljuba sa djetetom mlađim od petnaest godina. Pored kazne zatvora, optuženom je u prvostepenoj presudi izrečena i zabrana komunikacije sa žrtvom i približavanja žrtvi na udaljenost manjoj od 150 metara u trajanju od dvije godine.
Prema nezvaničnim informacijama N.P. je u julu i avgustu 2020. napastvovao kćerku koja je tada imala 14 godina.
Tanja Vukomanović, poslanica PDP-a u Narodnoj skupštini RS, rekla je da je odluka Vrhovnog suda da osudi Banjalučanina na šest godina zbog seksualnog zlostavljanja kćerke zabrinjavajuća i jeziva, jer pokazuje koliko su kazne u praksi nedovoljno stroge, uprkos postojanju opcija da budu mnogo strožije.
“Ovaj slučaj je još jedan dokaz da zaštita djece nije dovoljno prioritet u našem pravosudnom sistemu i da je praksa jako loša. Šest godina za takav zločin je nedovoljno, dok djeca koja prežive ovakve traume nose posljedice cijeli život. Odluka je daje vjetar u leđa ne pravdi, nego pedofilima. Kada su ovakve stvari u pitanju, počinitelj bi trebao da dobije nakveću kaznu propisanu zakonom, u ovom slučaju je to doživotna kazna. Zašto to nije urađeno ne znam, ovakva suđenja su zatvorenog tipa, pravnici će to svakako stručnije objasniti, avali ja trenuto ne mogu da nađem razumno objašnjenje za oko malu kaznu”, rekla je za BUKU Vukomanović.
Ona ističe da ova odluka jasno pokazuje ozbiljan problem u društvu, koji prevazilazi samo jedan slučaj.
“Seksualno zlostavljanje djece je često tabu tema, a pravosudne odluke koje nisu dovoljno stroge šalju poruku da ova vrsta zlostavljanja nije do kraja shvaćena kao najgori oblik zločina. Ako nismo u stanju zaštititi djecu, gubimo moralnu osnovu društva. Svaka ovakva odluka znači da nismo dovoljno ozbiljni u borbi protiv zlostavljanja, čak i oko teme o kojoj svi mislimo isto. Zakon je tu da štiti najranjivije, a ne da štiti počinitelje. Ima mnogo primjera u RS i BiH koji su sramni. Mi smo čak imali slučaj da je osuđeni pedofil nakon zatvora vraćen na posao u školu. To je van svake pameti”, pojašnjava ona.
Vukomanović kaže da postoji jasna opcija za mnogo strožije kazne, ali sudska praksa to ne primjenjuje dovoljno.
“Ovo je ozbiljan signal za one koji razmišljaju o zlostavljanju djece – oni vide da zakoni možda neće biti dovoljno strogi, pa se možda osjećaju zaštićeno. Ako ne postoji jasna i dosljedna primjena zakona, onda šaljemo poruku da djeca nisu zaista prioritet, iako bi trebala biti. Jasno je da, kazna kakva god bila, nije dovoljno velika za pedofiliju, ali sramota jednog društva je da ijedna kazna bude ispod one koja je maksimalno propisana zakonom. Osim toga, smatram da Registar pedofila treba biti javan. Nekada moralna osuda društva može imati veliki efekat na pojedinca, ali i okolina mora znati ako takva osoba živi u blizini”, ističe naša sagovornica.
Na kraju kaže da je mijenjanje svijesti onih koji donose odluke o zaštiti djece od seksualnog zlostavljanja jedan od ključnih koraka.
!Ovo nije problem jednog djeteta, ovo je problem čitavog društva. Ako želimo stvarati sigurnije društvo za našu djecu, moramo početi mijenjati način na koji društvo, pa i sudski sistem, pristupa ovoj temi. Potrebno je edukovati sudije, tužioce i sve koji donose odluke o pravima djece i ozbiljnosti seksualnog zlostavljanja. Takođe, potrebno je mijenjati i zakone u dijelu koji propisuje minimalne i maksimlane kazne, a potrebna je javna osuda i pritisak društva kako bi se donijele strože zakonske sankcije. Jer, ako zakoni ne štite djecu, gubi se osnovna svrha prava i pravde. Imamo mnogo nakaradan sistem, sistem koji ne štiti ranjive kategorije, a uz to imamo drusto u kome je često sramota biti žrtva, a ne nasilnik. Ako ovo nisu alarmi, ne znam šta je”, zaključuje Tanja Vukomanović.