U familiji su joj dali ime Zada, ali njena raja dozivala ju je po američki: “Zadie”, što se izgovara “Zejdi”, ako neko glumi Amerikanca. Imala je lijepih dvaestpešest i bila ljekar za dušu – psihijatar stručno rečeno. Upoznali smo se kad je došla u komisiju na godišnjem ljekarskom koji se mora obaviti ako hoćeš biti profa u gimnaziji našega gradića. Moja malenkost već je bila na lošem glasu što zbog gitare i seoskog banda, što zbog alkohola koji sam trošio u slobodno vrijeme. Mislim: mene su đaci voljeli i većina roditelja, ali ozbiljan profesor nisam bio, jer sam ignorisao odijelo i kravatu koji su oduvijek uzor pravom intelektualcu.
Tako da kad je Zadie uzela moj medicinski karton, a prije toga popila kafu sa sestricama iz gradskog doma zdravlja, imala je već toliko predrasuda o meni da mi je odmah dala neko rastureno konjče da ga sastavim sve uz štopericu, i stavila preda me test u kome je svako peto pitanje bilo volim li ja majku i šta sanjam o bližnjima kad se probudim noću iznenada. A ja sam u čudu gledao njeno kovrdžavo pramenje i krupne oči zelene kao Neretva.
A kad sam je pozvao da izađemo, samo se nasmijala i potpisala mi dozvolu da radim sa djecom, jer sam zdrav. Možda ne baš i “normalan”, jer savremena psihologija i ne poznaje tu etiketu (što je naročito naglasila), ali bio sam bezopasan i sposoban za obrazovni proces. Trebalo mi je svega tri dana da otkrijem u kojem obližnjem gradu Zadie liječi pacijente osmijehom i pilulama koje su joj ti sretnici “jeli” iz ruke. I onda sam joj došao sa uputnicom i dijagnozom: disordo panicus, episodum anxiosum paroxismale. Uputnicu mi je napisao moj školski, dr. Adi Gradaščević, sa kojim sam odrastao i oraha igrao i pokera u sličice fudbalera. Adi je bio direktan potomak Husejn- kapetana, a osim begovske krvi imao je smisao za humor kao Zuko od Konjica. I kad je čuo šta ću i kuda ću, da bi, bezbeli, hodao s “doktoricom za dušu”, Adi se iscerio i kao živi svjedok mojih ludosti iz ne tako slavne prošlosti, rekao: “Susjede, tebi takva žena i treba”.
Zadie je gledala onu uputnicu i u moje podočnjake pa me pitala zašto loše spavam i šta sanjam. A ja joj skrušeno priznam kako se noću budim u hladnom znoju s paničnom spoznajom da ću provesti ostatak života bez nje. I tiho zapjevam: “Sanjao sam noćas da te nemam, da ležim budan na postelji od snijega…” Ona je prvo pošla rukom za telefon da zove security, a onda tako prasnula u smijeh da su joj suze frcale i šminka curila niz bradu. Ali nije me uhapsila, već mi na recept naškrabala svoj telefonski broj.
Smatrao sam da je taj uspjeh bio moja prva pobjeda duha nad materijom i uplatio svako jutro, mjesec dana, veliku porciju ćevapa dr. Adiju za fruštuk u našem domu zdravlja. Naprasno, počeo sam čitati Freuda i Junga i druge klasike psihologije. Bar malo teorijski da se potkujem pred mojom Zadie, da ne ispadnem mentalni trubadur kad me pogleda kroz onaj zeleni teleskop.
Mi se nismo viđali kao parovi: šetnja s ručicama po korzou, pićence na javnom mjestu da nas svi vide, a u povratku kući zaobilazno kroz park da se sakriju prvi poljupci. Jok! Zadie je u potaji voljela avanture i nije htjela čak ni autom da je ukradem pa da pobjegnemo bar za jedno veče u drugi grad ili na skrovite plaže jezera Vidare gdje samo mjesečina sja. Tražila je da pozajmim motocikl od jarana, da obučemo crnu kožu i kacige i tako maskirani jurimo kroz noć. Odvezli bi se u rano popodne i osjećali vjetar na licu i bube kako bježe ispred vizira, dok sunce zalazi, a mi ko kauboji jašemo u sumrak ostavljajući dvorišta i mahale iza nas.
Omiljeno poprište bila nam je rijeka Bosna kod Modriče i Dobor-kula na brdu iznad magistrale odakle se vidi sva Modriča i Majna i Tarevci i kuće niz prugu do Vranjaka. Zadie i ja bi došli u sitne sate kad klinci na biciklima i weekend ljubavnici sa zatamnjenim staklima već odu doma. Nas dvoje bili smo ko Ivica i Marica u kući od kolača. Naš Yamaha bike 1000 cc urlao je ko zmajček po krivinama oko Dobora dok su vjeverice i zečevi u rijetkoj šumi tražili jazbinu viška. Mi bi popili koje pivo i penjali se po ruševnim zidinama i po mjesečini, jer je puna Luna prostrla svoje zrake kao ljestve, kao stepenice u nebo gdje više ni oblaka nema. Naša bijela ramena sijala su u tami, a jecaji i krici plašili su ptice po drveću i radnike treće smjene koji se magistralom vraćaju kući pred zoru. Voljeli smo se kao duhovi, kao utvare iz lektire koju ja predajem omladini svaki dan. Onda bi Zadie polegla moju glavu u krilo i tražila da joj pričam svoje najdublje tajne iz djetinjstva, da joj otvorim dušu i skrivene žudnje, jer tako rade svi psihići u Americi kad se spanđaju s pacijentima i prekrše pravila profesije. Ja nisam imao izbora – još od malih nogu zbog brbljivosti zvali su me “muška alapača” – morao sam joj povjeriti sve što nikom drugom nisam rekao. Na kraju, kakav je to profesor lektire koji ne brblja i koji ne voli da se njegove riječi slušaju?
Za večerom u restoranu, pripovijedao sam priče. O hrabroj Antigoni koja je sahranila brata, o velikim preljubnicama Medeji, Heleni, Ani Karenjinoj i Emmi Bovary. A moja Zadie bi srknula crnog vina i otkrivala mi detalje o njihovim karakterima koje samo žena zna. Jer te likove, ipak, pisali su muškarci, pa je ženska psihoanaliza bila neprocjenjiv dodatak za moj ljubavni univerzitet. Recimo, odala mi je tajnu o Trnoružici. To vreteno koje tako veselo skače i na koje se lijepa Ruža ubola simbolizira muški ljubavni bodež, a stoljetni san i trnje oko dvora nesvijest nevinosti. Hrabrost i vrline mladog princa odaju njegovu sposobnost da u pravo vrijeme razgrne oštro trnje, kada cvijeće bude rascvjetano a Ružica za poljubac zrela. Taj trn koji čuva latice cvijeća zna izazvati bol i koju kap krvi, ali ljubav koju daje budna princeza daleko nadmaši strah od bola i anestetičke iluzije sna.
Divio sam se Zadinim komentarima i prihvatao ih kao dopunu, jer moj muški princip toliko prodoran u ljubavi nije bio dovoljan za mudrost. Nedostajala mi je zavodljivost ženskosti koja se maskira i sa kojom nikad nisi siguran, dok ona ne kaže da je tako (a najčešće ni tada). Sigurnost je bila precijenjena, kako u literaturi modernizma, tako i u ljubavi za kojom petparačka poezija mre. Nadao sam se da u Zadi nađoh srodnu dušu, platonsku polovinu: svoje izgubljeno cijelo. I pričao sam joj kako u “Gozbi” Platon daje mitski prikaz o porijeklu polova. Pa sam još Platona i citirao u prevodu Miloša Đurića.
Jer: “…nekadašnja naša priroda nije bila ista kakva je sada nego drukčija. lsprva su bila tri ljudska roda, ne kao sada samo dva, tj. muški i ženski, nego je bio još i treći, koji je pripadao i jednome i drugome rodu i od koga je danas još samo ime ostalo, a njega sama je nestalo; muško-ženski (androgini) rod; naime bio je tada jedno i po liku i po imenu, sastavljen od oba roda, i muškog i ženskog, a sada nije ništa do samo ime koje se nadeva za porugu… A što su bila tri roda i što su imala takav oblik, to je došlo otuda što je muški rod prvobitno potekao od sunca, ženski od zemlje, a onaj u kome ima dela i jedan i drugi rod, od meseca, jer i mesec ima dela i u jednom i u drugom rodu…”
Zadie je rekla da ta mitologija nije daleko od istine. U žaru strasti otac i mati začnu grudicu mesa koja će tek postati neki sapiens i ne zna se ispočetka kako će da piški. Taj baby fetus mogao bi biti famozni “treći rod” jer ima u sebi i oca i majku. Ali onda varljiva priroda omogući ocu da njegov DNK odredi kojeg pola beba treba da bude. Pa društvo poslije nametne curicama lutke, a dječacima pištolje. I tako izjednače rod i pol. A ko se ne uklopi – zlo i naopako.
Između dva zalogaja i gutljaja vina Zadie se zalagala za ljudska prava globalno i, baška: LGBT kulturu, jer to donosi svjež vjetar u patrijarhalnu zajednicu lokalno oko nas. A ja sam skrušeno ćutao, na rubu odluke da se odreknem teško stečene i potvrđene muškosti u mahali iz koje sam dopuzao na svijet.
Jer moja je Zada imala djeda koji se zvao Abdurahman. On je volio da čita i skupio je biblioteku od par hiljada knjiga. Bio je jako bogat i ženio se nekoliko puta, ali ni sa jednom dragom nije našao ljubav od koje srce mre. Mislio je da baksuzluk nadjača tako što će prvoj unuci dati ime Šeherzada – ona koja priča i tjera nesreću 1001 noć. No djevojčica nije voljela to ime. Druga djeca u obdaništu su se rugala i tjerala je da prepričava crtane i recituje: “Pliva patka po pô Save…” A dok se školovala, nastavnici su predavali o caru Šahrijaru i kraljici Šeherzadi koja priča i rađa kako bi izigrala smrt. Zato je Zadina majka odlučila da neće njena mezimica nositi taj jaram, sve u inat djedu Abdurahmanu. U dnevnik i svjedočanstva upisala je ime Zada i tako spasila ljupko dijete iz XX vijeka od srednjevjekovnog prokletstva. A kad je odrasla, Zadie se na feminističkom kružoku još i zarekla da neće ugađati muškarcu u očuvanju iluzije braka.
Ona je imala bijeli mantil i klompe i puno pacijenata, jer je Bosna zemlja u kojoj se pričaju anegdote, pije rakija i skriva duševni bol. Zato bi Zadie jedva dočekala petak i sjela sa mnom na Yamahu da se vozimo ko Richard Gere i Valérie Kaprisky – do posljednjeg daha. Imala je snježnu kožu i tanke plave dlačice jedva vidljive u tami. Naš ljubavni konak bila je brvnara u brdima iznad grada i mi bismo gladni samoće prebirali po livadama i jarugama svoga tijela kao po karti izgubljenog blaga. Na pubičnoj kosti Zadie je imala pigmentnu mrlju u obliku trna i niko drugi osim majke i ljubavnika nije znao za taj ključ. Trebalo mi je vremena i truda da otkrijem tajnu koju krije njen trn. Iako sam volio da se igram bravom koju otvara, dugo nisam shvatio tu misteriju. I kad sam konačno saznao da u rodnom listu moje doktorice ne piše Zada, već Šeherzada, ja sam bio zgranut tim otkrićem. Jer desilo se nedavno u snu da sam, umirući od straha, čekao ispred nekakvih zlokobnih vrata da se otvore. I ta vrata otvarala su se polako kao u bestežinskom stanju, a iza njih prikazala se žena s licem moje Šeherzade. No njeno lice nije me tada odvelo do ushićenja, već preplavilo talasima panike. Znao sam da je ta žena moja smrt i to me smrznulo u paralizu. Nisam znao zašto je tako, iako mi se u primisli pojavila Andrićeva riječ: “Žena stoji kao kapija na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta”. I dok sam se trudio da odgonetnem labirint sa vratima za tamo i ovamo, shvatio sam da ću istražiti taj fenomen. I da moram napisati priču u kojoj glavni junak nađe idealnu dragu, pa nauči živjeti bez nje. Jer oduvijek su bile riječi između ljubavi i smrti. Neko ti mora reći da ćeš umrijeti i da si se rodio – da te uči o vrijednosti života – jer to ne znaš sam. Takve zlokobne priče u knjigama čitao sam kao iskonske bajke u kojima glave i gradovi padaju zbog žena. A u stvarnosti (tješio sam se): ljubav je bila izgovor za prikrivanje ludila i pohlepe za zlatom. Zato sam prihvatio sudbinu da ja pričam Šeherzadi i od nje tražim vrednovanje mog literarnog fantazma. Vedro i lakomisleno u pismu izbjegavao sam opasnost realizma, gdje u ljubavnim zgodama iza ugla uvijek vreba ono debelo dijete sa strijelom (kao putokaz).
A moja Zadie koja rastavlja konjicu i rješava test za zdravlje izgubljene duše, prolazila je kroz vrata mašte što sam ih ja otvarao njoj. Iako nisam bio neki zavodljiv pripovjedač: to su bile luckaste priče sa muzičarima koji piju i književnim likovima što se raduju i kad im život ne daje razloga za smijeh. Njoj sam često recitovao svoju poeziju i pjevao novokomponovani posavski blues. A ona me zauzvrat učila govoriti slatko i lijepo, i pisati tečno da me vas dunjaluk barem čuje, ako već ne razumije moj ćafirski glas. Jer ja nisam volio tradiciju sevdalijske Bosne i njen tragični ton. Pa kad sam s rajom pravio party, slušala bi se mjuza sa moga jukeboxa: The Beatles za dame i romantičare, Clapton za bluesere i na vrhuncu noći Zeppelini za psihodeliju pod alkoholom uz bjeličasti dim. Ali sve to funkcioniralo je do dva-tri ujutro, dok rakija ne preuzme uzde. Tada bi dr. Adi i dipl. ing. Murko, najbolji košarkaš generacije, tražili da se pjeva sevdah. Pitali bi me: “Kako, bolan profesore, ti možeš slušati blues i piti?” “A valjda zato što sam crn u duši i nisam zeleni kadar ko vas dva Morića”, branio bih se ja od tradicije i patriotizma. Moja Zadie bi me podržala, jer njena omiljena pjevačica bila je Janis Joplin kad pjeva: “Summertiiime, time, time, time…”
U toj borbi za odbranu modernosti, navijali su za me naročito moji đaci posavski Bosanci. Njima je bilo cool da profa svira po igrankama i dođe ujutro na pos’o s podočnjacima. Pa bi me pitali za poeziju Boba Dylana, na što bih ja izvalio da je Mr. Zimmerman daleko bolji pjesnik nego pjevač (ko da sam znao da će on u nekoj svijetloj budućnosti dobiti Nobela)…
Nakon vrućeg ljeta, došla je suha i topla jesen. Ja sam pisao i pjevao, i pripovijedao mojoj Zadie, dok me slušala s ozbiljnim izrazom na licu. Pa bi rekla: “Ne valja ti ovo.” Ili: “Ovdje treba drugačiji ritam.” A ja bih se ljutio: “Otkud znaš? De, reci ti kako treba!” Na što bi se ona smijala i rekla: “Ja sam publika, ti si pisac…” Izluđivala me, jer je njena psihoanaliza bila jača od moje knjiške teorije i slabašne prakse.
Tako smo nemilice i lakomisleno trošili dane kao da je pred nama 1001 noć. A ja sam se potajno plašio Andrića i one strašne kapije iz moga sna. Kroz nju sam znao u sitne sate izlaziti s ovoga svijeta bez mnogo nade da ću se opet vratiti. Spasilo me samo njeno vilinsko lice kao kap krvi na platnu iluzije, kao kad se prvi put ubodeš na Šeherzadin trn.