Turska je u XIX vijeku samo s Rusijom ratovala četiri puta i samo
jednom je izašla kao pobjednica i to u krimskom ratu 1856 godine. Ostalih,
manjih i većih ratova, čarki i pobuna u carstvu je bilo puno više. Zaostalo i u
svemu ekstenzivno i reduktivno carstvo se počelo urušavati oslobađajući
Austriji i Rusiji prostor za teritorijalno preslagivanje.
I onda kao i danas geografija je bila osnov svih političkih strategija.
Vrlo je lako zamisliti „ povišeni toboganski pogled“ na teritoriju K.u.K.
monarhije iz perspektive njenog sjevera odnosno Galicije. Od Lvova do ,malo
prije, Jadranskog mora sve je teritorija ovog velikog multietničkog i
multikulturnog carstva. Malo prije nego se uđe u Adriatik vidi se uski pojas koji ono ne kontrolira i u posjedu
je Turske, a to je jug. Taj mali pojas čine Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna
Gora. Sve te tri teritorije su ili u posjedu Turske ili pod njenom dominacijom.
Tako je nastalo „ istočno pitanje“.
To pitanje se razriješilo tako da je u Berlinu održana konferencija jula
1878 godina sa ciljem da se izvrši političko i teritorijalno preslagivanje
Zapadnog Balkana. Glavni inicijator je bio Otto von Bismark, kancelar tadašnjeg
II Rajha, čovjek koji je ujedinio Njemačku „krvlju i željezom“, izmislio
konstrukt Nijemaca kao nacije i time postao otac svih savremenih nacionalista i
autokrata. Njegova politička karijera je počela u Peterburgu gdje je tri godina
bio ambasador pruskog kralja Friedrich Wilhelma -a. Tamo se upoznao sa Rusijom,
njenom tradicijom i politikom i na vlastito oduševljenje otkrio da mu sa takav
sistem apsolutne despotije jako sviđa i odlučuje da ga pokuša primijeniti i na Zapad. To će mu
olakšati tajna carska služba OHRANA, preteča KGB i FSB. Kao njihov agent kroz
čitav svoj život će nastojati da zaštiti strateške ruske interese pri tom
uvijek raditi na štetu Austrougarske s kojom je vodio dva rata i u oba
pobijedio. U Berlinu su mu sekundirali grof Gyula Andrassy ministar vanjskih
poslova K.u.K monarhije, Alexandar von Koller ministar rata i Franz von John
načelnik generalštaba carstva. Osnovni cilj konferencije je da se nađe modus
kako Tursku istjerati sa Balkana i vratiti nazad u Aziju. Plan je bio da se
naprave tampon zone, odnosno platforme s kojih bi se to ostvarilo. Tako su 13
jula 1878 donesene odluke da Crna Gora postaje kraljevina sa neograničenim
suvrenitetom, Srbija postaje kneževina sa ograničenim suverenitetom, a Bosna i
Hercegovina se inkorporira u Carstvo s time da dobija svoj Sabor i zastavu. U
tom saboru se nije moglo odlučivati o nekim bitnim stvarima ali se bar moglo
odlučiti o boji tepiha koji će se nabaviti za tu instituciju, a zastava BiH je pobodena prvi put nakon 415 godina. Dakle
odlukom berlinskog kongresa nastala je nova stvarnost u kojoj su dvije nove
države priznate i prepoznate u međunarodnom pravnom i političkom prostoru. Te „buffer“ zone postaju snažna odskočna daska
s koje se vode akcije vraćanja Otomana na istočnu stranu Bosfora.Kako i zašto
je Srbija postala teritorijalno osam puta veća od priznatih granica to nije tema
ovog teksta ali svakako zaslužuje duboku kontekstualnu analizu. Mišljenja sam
da odluke Berlinskog kongresa i danas važe kao što važe i garancije za
austrogarske tunele i mostove ili njemačke željezare i pravna riješenja.Ovakav
način rješavanja problema je postao opšte mjesto za rješavanje njemačkih
kolonijalnih problema pa tako nastaju Rwanda i Burundi, Tanjganjika da se malo
makne od engleskog Zanzibara a tokom hladnog rata je i Jugoslavija bila tampon
država.Buffer zonom kod nas se smatra distrikt Brčko.
Jula 2023 godina je održan historijski summit NATO u Vilniusu, Litvanija
a kominike od 83 tačke, izdat nakon sastanka, nam govori da se promijenila
doktrina, perspektiva i dinamika djelovanja. Zapadni Balkan se spominje u
afiramativnom i prostojnom tonu. Ipak, to je privid. Savez je svoju strukturu
na atlantsko – polarnom pojasu dodatno
učvrstio , dinamizirao i ispuno sigurnosne praznine koje su smetnja u
funkcioniranju glede zaštite sjeverne granice Saveza. Jasno je da vlada velika
zabrinutost za područje sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, Srbije i sjevera
Kosova koje stratezi tertiraju kao bezbjednosnu crnu rupu istočnog krila NATO
-a. Obzirom da se na ovom zasijedanju uspostavila nova geostrateška linija
rasjeda i razdvajanja, poput nekadašnje Curzonove linije, između Zapada i
Rusije koja ide od Jan Mayena, Svalbarda i Kirkenesa u Norveškoj do Crnog Mora,
savez neće ostaviti neriješenu bezbjednosnu situaciju svojoj pozadini. U ovoj
velikoj igri mali i nesretni politički entiteti koji izazivaju smetnju
funkioniranju odbrane biće primorani da revidiraju svoje rusofilske vrijednosne
stavove. Takva aksiologija više nije prihvatljiva u zemljama liberalne
demokratije i shvata se i tumači kao bezobzirni atak na slobodni svijet.
To nas dovodi do nužnosti revizije politike vođene na Balkanu od 1878
godine i uloge klero – nacionalističkog hegemona, prije svega Srbije. Da bi se
to izvelo potrebno je dekonstruirati mitove na kojima ti stanovnici
doživljavaju sebe, svoju historiju i interakcije sa drugima. Te vođene
fantazije uzrokovane percepcijom i prihvatanjem alternativnih činjenica i
kolektivizmom vezanim za nešto što ne postoji ali što reflektira najdublju
odanost primordijalnom kolektivu institucije zadruge kao zajednice na kojem sve
počiva i završava. To su primijetili i evropski antropolozi koji su u 19 vijeku
provodili istraživanja u Srbiji, Istočnoj Bosni, Crnoj Gori i Kosovu. Zaključak
je bio da te države i teritorije ne mogu da proizvedu historiju jer se ona
shvata kao protok vremena u kojem je „naše pleme“ pobilo više neprijatelja od
onog drugog plemena pa je samim time slavnije, bolje i moralnije. Takav stav u
ovim Državama Zadrugama je doveo do toga da se svaki zločin i krvološtvo
relativizira i opravdava. Historija na Zapadu se shvata kao doprinos
civilizaciji i napretku ljudske vrste i vezana je za etiku a ne za tribalni
moral koji je partikularan i odnosi se samo na „svoju“ zajednicu. Razlog zašto
se danas ne mogu prihvatiti sudske presude međunarodnih pravnih institucija je
upravo to, jer oni su stranci, nisu naši i za nas važe naša zadružna pravila a
ne neke univerzalije koje su „oni“ smislili da nas unište, naš rod, našu
„slavnu“ istoriju, naše junake, porodicu i neprevaziđenu tradiciju. Zbog takvog
paranoidnog stava koji u sebi sadrži i dobar dio kognitivne distrozije ovi mali
narodi su počeli misliti da su oni sami sebi napravili države te time ostvarili
neku slobodu. Napravio ih je Bismark vođen opsesijom moći namignuvši caru
Franji i time da duge staze doveo Zapadni Balkan u tajfunski vrtlog koje sada
treba da pripitomi i reoblikuje NATO.
Sead Pašić
16.07.23