Kratka povijest zločinačkih umova i demokratske greške
SDS je partija koja je jedino živjela i mogla opstati kao nasljednica i baštinik bolesne ideje dva neuropsihijatra sa profesionalnim deformacijama, Karadžića i Raškovića. Oni su, naime, imali patološku ideju da formiraju partiju zasnovanu na konceptu krvi i straha. Konceptu, po kome je srpski narod bio uništavan u toku Drugog svjetskog rata, e pa da mu se ne ponovi ista sudbina, bilo bi dobro ,,preventivno djelovati“.
I koliko god ovo suludo zvučalo tad je SDS bio stranka. Imao je svoju infrastrukturu, što bi rekle kolege, glavu i rep. Doduše glava se malo krila, promijenila ime, frizuru i zvanje, ali repova nije nedostajalo. Glava je čak u jednom trenutku promijenila i vlasnika, pa je psihijatra Karadžića zamijenio hirurg drhtave ruke, Dragan Kalinić. Uglavnom, dalje od bolnice se nije išlo.
Današnje magare
U ubogom tumaranju između opozicije i vlasti, između donatora i prosjaka, između zakonodavaca i zatočenika, od komunista do pravoslavnih zilota, sa beživotnim Mladenom Bosićem na čelu ovog sluzavog broda, SDS danas nije gotovo ništa. Osim predmet podsmjeha, tu i tamo. Kad se kome napenali.
Poput magareta u magli, ova organizacija bez kompasa luta, a u stanju je da u dva dana sama sebe pobije svojim izjavama i istupima. Brzinski i budalasto. Sve u lutanju. Pomalo liči i na Buridanovog magarca, između dva plasta sijena, između pozicije i opozicije, čeka gladna, vlasti da se najede, ne znajući kako.
Kako drugačije objasniti činjenicu, da je to ,,opoziciona partija, koja djeluje iz sjene, a predstavlja najjačeg partnera vladajućem SNSD-u, istovremeno se dogovorima boreći protiv istog tog SNSD-a“.
Ovako nešto, posve sigurno, ne postoji nigdje na svijetu.
Hefta lutajuće partije
Srijeda: Mladen Bosić istupa pred novinarima i mlatarajući rukom iznosi novi , najnoviji hipijevski politički koncept nezamijeranja. Novi koncept se bazira na tome da SDS neće voditi politiku konflikta i produbljivanja krize u zemlji, već se okreće istinskim životnim i egzistencijalnim problemima.
Hare krišna, krišna, krišna, hare, hareeee!
Petak: SDS istupa, snažno se boreći da zaštiti prava boračkih kategorija od zuluma svog najvećeg neprijatelja SNSD-a, kojeg će ,,obećavaju“ skinuti sa političkog neba, čak i prije redovnih izbora.
Čak. Do tada možda i meteor udari Zemlju, ali ne mari.
Subota: SDS, naravno, opet -istupa, dostojanstveno, dok Bosić gleda Dodika u stražnjicu na Jahorini, zalažući se za još veću i jaču saradnju sa SNSD-om, te radeći na jačanju ,,zajedničke platforme“, dokumeta starog bezmalo godinu dana, kojim je i zvanično SDS priznao da će biti Dodikov trabant.
Srijeda: SDS-ovi puleni traže smjenu Vlade Republike Srpske na čelu sa Aleksandrom Džombićem. S neba, pa u rebra SDS-ov poslanik Zoran Latinović upitao se kako Vlada s tolikim deficitom planira da osigura radna mjesta, fiskalnu i socijalnu održivost?
E, sad, neupućen čovjek bi rekao da je Latinović neupućen. A nije. SDS, koliko sam izračunao, parnim danima djeluje kao opozicija, a neparnim kao pozicija. Očigledno je to neko unutrašnje svjetlo iluminisalo Mladena Bosića, pa je došao do ove fenomenalne ideje. Nema drugog, logičnog i suvislog objašnjenja.
Tako je Republika Srpska jedna od rijetkih oblasti (da tako nazovem entitet), koja ima poziciju u vidu SNSD-a, opoziciju, koja je nejaka toliko da joj je drago kad je neko i popljuje (PDP) i međuprostor ništavila (SDS), koji služi vlasti da se baškari u istom-međuprostoru.
SDS, sa Mladenom Bosićem, Ognjenom Tadićem i klikom živopisnih likova nema kome šta da ponudi. Nije to partija se nekim programom. To je, danas, tek puko udruženje, na pola puta između NVO-a i zavičajnog društva, koje služi za potkusurivanje Dodikovih pulena u bici sa Lagumdžijom za najegoistu.
Upravo ti i takvi predsjednici zavičajnih društava, čine infrastrukturu SDS-a, ako se to može nazvati infrastrukturom. Za par lokalnih odborničkih mjesta, klimaće glavom do besvjesti na Dodikove želje, čestitke i pozdrave. A Mladen Bosić?
Pa, čovjeka koji ima harizme manje od Vojislava Koštunice, koji ima operativne moći manje od Tadića na Kosovu, niko ne uzima zaozbiljno. A to što on kaže se svejedno aminuje ili u SNSD-u ili ga niko ne čuje.
Na kraju, kako će narod da vjeruje i glasa, tamo nekad, jednom za SDS.
Nikako, nikad i nigdje. Telegrafski.
Partija sa tolikim brojem ratnih zločinaca, po zakonu logike, zajedno sa drugim nacionalističkim partijama, trebala je biti ugašena 1996. godine. Međunarodna zajednica je učinila narodu serpskom neviđenu medvjeđu uslugu ostavivši, ovu , sad već bivšu stranku, na kaljuži bosanskog političkog neba. Narod, unižen od rata, dodatno je zatukao dvojac Kalinić- Krajišnik, a završni udarac mu je zadao anemični Bosić, ukoliko on može zadati nekome udarac.
I što je najtužnije, postojanje tog i takvog SDS-a, pretvorilo je onomad reformski SNSD u političkog Frankenštajna, koji sa Dodikom na čelu nastoji da potuče SDS u količini zala počinjenih nad sopstvenim narodom.
A dobro im ide, nije da nije.