Kako je to kada se mladi ljudi otisnu od porodičnog doma u potrazi za boljim životom znaju mnogi koji su naše krajeve oduvijek napuštali, ali i mnoge porodice čiji su članovi rasuti širom svijeta. Svjesni nedostatka mogućnosti i dobrih prilika u našoj zemlji, mladi danas sve više odlaze i nalaze mjesta u kojima se mogućnosti otvaraju i gdje je šansa za uspjeh u onome što rade i vole veća nego kod nas.
Muzički uspjesi još od ranog djetinjstva
Za svojom šansom i studijama muzike u Americi krenula je i Banjalučanka Sara Spasojević, talentovana djevojka izuzetnog glasa, iza koje stoje brojni muzički uspjesi još od ranog djetinjstva. Sara za Buku otkriva više o svojim počecima, presudnim trenucima i odlukama koje njen život vode u novom pravcu.
Veliku ulogu u Sarinim muzičkim počecima odigrala je tetka. „Svi koji me poznaju znaju da me je tetka već od treće godine upisala u dječji hor „Vrapčići“ i tu je krenula velika ljubav prema muzici, počev od čika Baneta koji je prepoznao taj neki talenat. Uslijedili su studijski snimci, live nastupi sa Vrapčićima, kao i spotovi.“ Zatim dolazi njen prvi samostalni nastup sa 8 godina na Đurđevdanskom festivalu sa pjesmom Miroslava Janjanina, Obična dječja pjesma, a nakon toga sa pjesmom Mladena Matovića San dok ljubi me, kao i osvojeno treće i prvo mjesto. Njeno muzičko obrazovanje, osim pjevanja, uključuje klavir koji svira od 4 godine kod profesorice Sanje Čolić-Zelić, po njenim riječima, izuzetnog klaviriste. Kasnije je počela svirati i gitaru, bubnjeve, a sada čak i saksofon.
Sara kaže da niko u njenoj porodici nije muzičar i dodaje: „Međutim, dok je bila trudna, mama je slušala album Whitney Houston iz 1987. Kasnije kad su mi kupili njene The Greatest Hits, nakon par godina, kada sam bila dovoljno zrela da sama sebi biram muziku, birala sam pjesme koje su mi ok. Pjesme koje sam odabrala su upravo bile sa albuma iz 1987. godine, što je nevjerovatno.“
Imamo priliku da sarađujemo sa profesionalcima koji rade i žive muziku
Sljedeći važni koraci su nastupili kada je postala svjesna da joj naše srednje muzičko obrazovanje ne nudi ono što ona želi. Iako joj je muzika uvijek bila na prvom mjestu, klasična muzika nije bila ta koja je nju zanimala. Kada bi vježbajući klasičnu muziku čula neki ton koji bi je odvukao na nešto drugo, krenula bi svirati neku modernu pjesmu po sluhu. Šire muzičko obrazovanje stekla je i zahvaljujući prilici da, nakon završene osnovne škole, u nekoliko navrata ode na Berklee College of Music u Bostonu, Massachusetts. Sa 15 godina se prijavljuje za njihov ljetni program i dobija stipendiju. Želim čuti da li su prvi odlasci na Berklee bili presudni za njen dalji put i potvrda onoga čime želi da se bavi: „Kada prvi put odeš sam, shvatiš na koji način to funkcioniše. Na Berklee svaki dan dolaze nevjerovatni ljudi, zvijezde koje sarađuju sa fenomenalnim ljudima u muzičkoj industriji. Počev recimo od saksofoniste Whitney Houston kojeg sam upoznala 2011. god. On je poslije toga došao 2012. godine i sjetio me se. Prišao je i rekao: „Nisi imala protezu prošle godine“. Takve vrste kontakata na Berklee-ju ti daju priliku da radiš ono što zaista želiš da radiš. Zbog toga je Berklee najbolja svjetska škola za modernu muziku. Pored znanja koje možemo da dobijemo, imamo priliku da sarađujemo sa profesionalcima koji rade i žive muziku, da dobijemo šansu da se i mi ostvarimo u tom pogledu.”
Prednost stare muzike je što je ona imala svoj kvalitet, ali je i pričala ljudima
Nesumnjivo je Whitney jedan od njenih omiljenih izvođača, pa se razgovar usmjerava na njene omiljene žanrove i izvođače. „To je prvenstveno soul, R&B, gospel i pop muzika starog vremena, od čak 40-ih, 50-ih pa nadalje, do 90-ih i 2000-ih. Stara muzika koja svoje korijene ima u afričko-američkoj muzici, prvenstveno u ropstvu, jer je sva moderna muzika nastala odatle. To je nevjerovatna muzika sa posebnim emocijama i porukama, jer se sve ono što su oni proživljavali prenosilo kroz tu muziku. Zaista to doživljavam, bez obzira što nisam od tamo. Muzika je univerzalna, ona stvarno pogađa, i to je ono što želim da nastavim da radim. Ono što mi je vrlo drago je da su to ljudi tamo prepoznali i da stvarno osjećaju ono što pjevam. Ponekada mi kažu da čak više osjećaju tu moju emociju nego od ljudi koji to uzimaju zdravo za gotovo“.
Sara, za koju u Americi misle da joj je engleski jezik maternji, ubacuje englesku frazu take it for granted, a zatim pobraja svoje omiljene izvođače, među kojima su Aretha Franklin, Stevie Wonder, Luther Vandross, Diana Ross, Dionne Warwick i Ray Charles. Dok su velikom broju njenih vršnjaka ova imena vjerovatno nepoznata, Sarina interpretacija pjesama pomenutih i drugih izvođača ne zaostaje za vrhunskim soul izvođačima. Sama ideja o raskoraku između njene generacije i generacije njenih uzora usmjerava razgovor dalje na savremenu pop muziku, muzičku produkciju danas i eventualne svijetle tačke i muzičare koji mogu parirati starim izvođačima. Stipendista Berklee Collega poredi staru i novu muziku: „Muzička produkcija napreduje svaki dan. S obzirom na tehniku koja se koristi, muzički kvalitet je danas jači nego bilo kad prije. Međutim, što se tiče kvaliteta same muzike, melodija, harmonija, generalno materijala koji se izvodi, ja mnogo više preferiram muziku koja je bila ranije, baš tih 60-ih, 70-ih i 80-ih godina. Ipak, danas postoje izvođači koji nevjerovatno rade svoj posao, ali koji, nažalost, ostaju kao underground muzičari. To je scena koja se neizmjerno poštuje od strane svih muzičara, ali koja nije toliko komercijalna i koja ne isplivava možda onoliko koliko bismo mi željeli. Prednost stare muzike je što je ona imala svoj kvalitet, ali je i pričala ljudima, tako da su je ljudi prepoznali. Što se tiče današnje scene, ne slušam toliko. Upućena sam, ali su svi moji uzori i ono što pjevam iz ranijeg perioda. Međutim, postoje i danas odlični pjevači i muzičari.“
Neki dan nam je Jill Scot došla na fakultet i održala predavanje
Iako su mogućnosti za muzičko obrazovanje mnogo veće u inostranstvu, pitam je da li je razmišljala o studijama kod nas ili u okruženju. Nakon svega što sam do sad čula, odgovor se sasvim podrazumijeva. Sara potvrđuje ono što je već očigledno: „Kad sam saznala za Berklee, to je bilo to, a naročito kad sam otišla tamo i vidjela šta oni nude. To mi je izgledalo toliko savršeno da bi bilo loše da ne odem. Tako da nikada nije bilo u mojoj glavi da ću ostati ovdje i da ovdje imam alternativu.”
Američki sistem obrazovanja se uveliko razlikuje od evropskog i našeg modela, a to je naročito primijetno u umjetničkim smjerovima. Sara, koja je prethodne jeseni, kako kaže, „istestirala“ jedan semestar, već sada kreće sa trećim i pojašnjava šta tačno studira: „Imamo priliku da biramo šta hoćemo da radimo. Postoji mnogo smjerova, a između njih i smjer Professional Music, gdje imamo opciju da sami sebi gradimo semestar, bez obzira na smjer. Npr. želimo da kombinujemo 3 oblasti, poput produkcije, aranžiranja i biznisa. Na taj način imam priliku da biram predmete za koje smatram da će mi trebati. Osim ovakvih mogućnosti, Berklee se izdvaja od svih sličnih koledža, a Sara objašnjava zbog čega je to tako: „Berklee je kao Harvard u muzici. Svaki dan imamo priliku da srećemo razne ljude. Neki dan nam je Jill Scot došla na fakultet i održala predavanje, dan nakon što je pjevala na Soultrain Awards. Tu svakodnevno dolaze ljudi koji su u industriji, tako da se Berklee izdvaja po pitanju svoje mreže, profesora, predmeta, svega.“
Svaki momenat i priliku želim da iskoristim da radim ono što volim
Za kratko ostavljamo muziku po strani i dotičemo se drugih aspekata života izvan škole. Međutim, djevojka sa već velikim iskustvom koje sa sobom nosi život daleko od porodice i prijatelja odgovara: „Život je dosta brži nego ovdje. Stigla sam na mjesto na kojem prosto moraš da odabereš, ili druženje ili posvećivanje muzici. Iako nađem vremena za prijatelje i druženje, sve je to na manjem nivou nego ovdje. Ovdje svaki vikend „spržim“ na planinu, što je, pored muzike, moja hrana za dušu. Međutim, tamo nemam toliko vremena jer svaki momenat i priliku želim da iskoristim da radim ono što volim, tj. muziku.
Kako razgovor odmiče, čini mi se da joj veoma odgovara život tamo i zanima me da li se već asimilirala. „Moje bi društvo reklo da sam se previše asimilirala. Ja sam osoba koja radi pod pritiskom i volim gužvu. Sve mi je to super, pogotovo što volim muziku i živim muziku i sve bih dala da to radim. Rano ujutro počinjem, a završavam sa obavezama oko 10 ili 11 naveče. Za nostalgiju nemam vremena, jer ne razmišljam o tome da sam tamo. Pogotovo što se čujem sa svima i svi su tu, što mi je jako drago“, odgovor je devetnaestogodišnje Banjalučanke, kojoj bi mnogi pozavidjeli koliko predano govori o onome čime se bavi. Želim čuti šta je još, pored muzike, pokreće i dobijam jednostavan i skroman odgovor: „Pokreću me i raduju male stvari. Recimo, sjedim za klavirom i skidam neku pjesmu. Ide harmonija i ja se smijuljim, i govorim prijateljici što je ovo super. Najveća mi je hrana to što se čujem sa prijateljima i porodicom. To je nešto što me gura naprijed i daje mi snagu. Osim toga, odlazak na planinu je posebno iskustvo, za sve one koji žele da se opuste i uživaju, da se oslobode grada i svega, da se povežu sa sobom, prirodom i bilo čime drugim. Ja se čak i na planini povezujem s muzikom. Jednostavno, planina izvlači ono najbolje i najlošije, sa naglaskom na ono najbolje. Svaki put kada odem, svaki put se nanovo iznenadim, i to je nešto što mi daje određeni dio snage“. Dodaje da, zahvaljujući internetu, s čežnjom prati događaje i mjesta koja obilaze njeni prijatelji iz PAK „Summit”-a, pošto je to nešto što joj mnogo nedostaje, budući da otkada je otišla u Boston, grad koji je prilično ravan, nije u mogućnosti da ide na planinu.
Najbolja stvar je kada imaš viziju i znaš šta želiš da radiš
Ipak su obaveze, projekti, ali i nastupi ono što čini njen boravak uzbudljivim u potpuno drugačijoj sredini od naše. Sara otkriva da Berklee nudi priliku da radiš ono što hoćeš, ali da svaki student mora samoinicijativno da pokreće stvari. „Dobila sam poziv da pjevam američku himnu na stadionu u Quincy-ju za utakmicu američkog fudbala, kao i da pjevam na događaju Rotary kluba, čiji sam član. Najbolja stvar je kada samoinicijativno okupljaš ljude oko sebe, kada imaš viziju i znaš šta želiš da radiš.“
Sve ukazuje na to da Sara Spasojević ide putem koji nije tipičan za mlade ljude iz naše zemlje i da će svoju karijeru graditi u SAD. U tom smjeru završavamo razgovor o njenim planovima i tome gdje sebe vidi za 10-ak godina: „Pjevanje je nešto čime želim da se bavim u budućnosti, da pjevam i da dijelim tu vrstu muzike koju volim sa ljudima jer, iz onoga što sam primijetila, ljudima se sviđa ono što radim. To mi je vrlo drago i hvala svima što prate moj rad. Vidim da ljudi tamo reaguju na isti način kao i ovdje. Nije mi se jednom desilo da ljudi kažu nešto poput plakala sam veliki dio tvoga nastupa ili stvarno nas je dodirnula ta emocija. Drago mi je naročito zbog toga što, kada odeš na takvo mjesto, sve ti je novo i pošto se pitam da li će sve tamo biti isto. Ovdje su ljudi navikli na ono što radim, možda su i subjektivni. Međutim, tamo su isto prepoznali to što radim i stvarno mi je drago.“
Danas kada tehnološki dometi ne mogu da nadomjeste ono što je u muzici najvažnije, kvalitetna pjesma i melodija, ili kada kvalitet biva potisnut zarad puke prodaje muzičkog sadržaja, a pjesme skoro da ne traju i ne pamte se duže od jedne godine, mlada Sara Spasojević svojim glasom, radom i ambicioznošću, daje nadu da bi stvari mogle da se mijenjaju nabolje i da neki novi evergreen hitovi tek treba da budu napisani i otpjevani.