U vremenu kad je Balkan na ivici živaca, a društvene mreže svaka dva dana gore kao fitilj, iz Kosove kod Maglaja stiže vijest koja mirno, tiho i dostojanstveno gasi plamen mržnje — kao da kaže: “Ima nas koji još znamo što znači biti čovjek.”
Na brijegu iznad zaseoka Buševci, pod sjenama starih oraha i travom koja je godinama gutala kamene krstove, ponovo se čuje zvuk lopate, metle i ljudskih glasova. Nisu to radnici komunalnog preduzeća, nisu ni političari koji se slikaju za kampanju. To su Salko Plančić, njegov brat Admir i nekoliko prijatelja. Došli su, sami, bez pompe, da obnove porodično pravoslavno groblje Blažanovića, koje je decenijama bilo prepušteno vremenu, tišini i zaboravu.
Nisu tu došli ni zbog donacija, ni zbog “projekata pomirenja”. Došli su jer im je obraz rekao da treba. Jer su odrasli uz priče o komšijama Blažanovićima, o svadbama, krsnim slavama i sijelima gdje se nije pitalo “ko je ko” nego “ima li još kahve”. I zato su, bez buke, uzeli alat i vratili groblju dostojanstvo — onako kako bi volio svako ko tamo počiva.
Salko nije govorio puno. Samo je rekao:
“Čovjek kad zaboravi na tuđu svetinju, izgubi i osjećaj za svoju.”
I u toj rečenici stane cijela filozofija Bosne — one prave, nenapisane, što se ne nosi u ustavu nego u srcu.
Ono što su Plančići uradili nije samo obnova jednog groblja. To je obnova sjećanja, kulture poštovanja i tihe ljudskosti koja još uvijek, uprkos svemu, tinja po našim selima. Dok političari na televizijama traže nove načine da nas podijele, obični ljudi iz Kosove grade mostove — lopatom, metlom i čistim obrazom.
I možda bi baš ta slika — muslimani koji čiste pravoslavno groblje — trebala visiti na zidovima svih opštinskih sala, škola i parlamenata, kao podsjetnik da nas nije spasila politika, nego komšiluk.
Jer gdje ljudi kao Salko i Admir Plančić podižu kamenje, tamo mržnja gubi smisao.
A iz Kosove, male tačke na karti Bosne, svijet može naučiti — da čovjek ostaje čovjek samo dok poštuje tuđe mrtve.