General Mladić (70), tadašnji komandant VRS, optužen je za genocid nad oko 7.000 muslimanskih muškaraca u danima pošto je ta vojska, 11. jula 1995, zauzela Srebrenicu.
Pukovnik Salapura posvjedočio je da je za ta masovna ubistva “krajem decembra 1995. ili početkom januara 1996” čuo od komandira 10. diverzantskog odreda pri GŠ VRS Milorada Pelemiša.
Pelemiš mu je, kako je kazao, potvrdio da su pripadnici tog odreda, poput Dražena Erdemovića, učestvovali u ubijanju Muslimana. Erdemović je nedugo zatim javno priznao da je 14. jula 1995, sa drugima, strijeljao oko 1.200 zarobljenika na vojnoj farmi Branjevo kod Zvornika.
Na pitanje tužioca šta je uradio da se sprovede istraga o tim saznanjima, Salapura je izjavio da to nije bila njegova dužnost, već bezbjednosnih organa. Prihvatio je i da ništa nije uradio zato što je smatrao je da “većina” članova GŠ VRS već znala za ubistva.
“Da, tačno je, čuo sam od operativaca… Svi su to znali, cijeli grad, a kamoli vojska – smatrao sam da je to u procesu”, rekao je Salapura, precizirajući da je mislio na “nadležne organe i službe bezbjednosti od bataljona, pa na gore i u GŠ službe koje su se time bavile”.
Upitan da li je i general Mladić znao da su pripadnici Odreda pod njegovom direktnom komandom strijeljali zarobljenike, Salapura je uzvratio da tada “nije razmišljao o tome da li je Mladić znao”. Na sugestiju tužioca da mu je dužnost bila da Mladića obavijesti o svojim saznanjima, odgovorio je da je o tome razgovarao sa svojim pretpostavljenim, generalom Zdravkom Tolimirom, koji je bio Mladićev pomoćnik za obavještajno-bezbjednosne poslove.
Ranije ove godine, Tribunal je generala Tolimira nepravosnažno osudio na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici.
Odgovarajući na pitanja Mladićevog branioca Miodraga Stojanovića, pukovnik Salapura je posvjedočio da mu je komandir 10. diverzantskog odreda Milorad Pelemiš rekao da su, poslije zauzimanja Srebrenice, njegovi vojnici dobili odsustvo, a da su u okolini enklave ostali samo oni “koji nisu imali gdje da odu”.
“Ja sam ga pitao da li je on to naredio. Rekao je da nije. Pitao sam ga da li ima išta s tim. Rekao je da nema. Ja sam mu na to rekao da me dalje ništa ne interesuje – nek se češe onaj koga svrbi”, opisao je svjedok razgovor s Pelemišom.
Po Salapuri, Pelemiš je morao obavijestiti bezbjednosne organe GŠ VRS o učešću svojih vojnika u zločinu kako bi oni pokrenuli postupak. Na pitanje odbrane da li su u okolini Srebrenice u kritično vrijeme bili “elementi francuske obavještajne službe”, svjedok je odgovorio negativno.
Potvrđujući da je od ministra unutrašnjih poslova RS, potom, zatražio da osmorici pripadnika Odreda koji su učestvovali u strijeljanjima Muslimana izda lažne lične karte, odnosno da im “promijeni identitet”, Salapura je negirao da su to oni tražili.
“Ne, bila je naša procjena da je to neophodno uraditi”, rekao je.
U zahtjevu ministru Draganu Kijcu, koji su mu tužioci predočili, Salapura je naveo da je te osobe optužio Haški tribunal.
O susretu sa generalom Mladićem u Srebrenici, 13. jula 1995, Salapura je rekao da je komandantu VRS prenio saznanje da će Hrvatska vojska napasti Kninsku krajinu početkom avgusta i da o Srebrenici “uopšte nismo razgovarali”.
Salapura je izjavio i da nije znao šta su u tom području radili šef Uprave za bezbjednost GŠ VRS Ljubiša Beara i njemu podređeni bezbjednosni oficir Zvorničke brigade VRS Drago Nikolić. Tribunal je Bearu osudio na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, a Nikolića na 35 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja genocida.
Salapura će iskaz na suđenju Mladiću, kao svjedok optužbe, završiti sutra ujutro, a odmah zatim svjedočiće u odbranu bivšeg predsjednika RS Radovana Karadžića, takođe optuženog za genocid u Srebrenici.
Mladića, optužnica tereti i za progon Muslimana i Hrvata širom BiH; teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem i uzimanje pripadnika Unprofora za taoce, 1992-95.