Usred užurbanih ulica Bijeljine, skrivena među sjenkama prošlosti, stoji ruševina kuće Magdalene Mage Živanović. Nekada dom prve pjesnikinje iz ovog kraja, danas mjesto ispunjeno tišinom koja šapuće priče o ljubavi, nesanici i stihovima. Ovdje su, kako se vjeruje, prohujali trenuci zabranjene strasti između Mage Živanović i velikog pjesnika Jovana Dučića, a sada ruševne fasade i divlje rastinje pričaju priču koju vrijeme nije uspjelo da izbriše.
Usud ljubavi i prošlosti
Kuća Magdalene Živanović, poznata kao mjesto zabranjene ljubavi između nje i Jovana Dučića, danas je ruševina prekrivena korovom, koja nosi duboku simboliku.
“Maga je bila kćerka bogatog bijeljinskog trgovca i bila je Dučićeva velika ljubav tokom njegovog boravka u Bijeljini kao učitelja. U jesen 1893. godine, Jovan Dučić, nakon što je završio Učiteljsku školu u Somboru, dolazi u Bijeljinu. Po dolasku, smješta se u kuću trgovca Pere Živanovića, oženjenog za njegovu sestru, Jovu Nikolića. Tu upoznaje Magdalenu -Magu, koja ubrzo postaje ključna figura u njegovom životu”, ispričao je za BUKU profesor književnosti Slobodan Knežević, koji je detaljno istraživao ovu tužnu ljubavnu priču.
U knjizi profesorice Ljiljane Lukić “Ključar čudesne ljepote Jovan Dučić” sačuvan je dio iz Dučićevog pisma Magi u komne kaže:
“Danas je 1. septembar. Lani u ovo doba bio sam već tamo. Možda baš noćas prvi put sam noćio u vašoj kući. A danas može biti da sam se s tobom tek prvi put razgovarao. Ili može biti da sam te ko danas vidio sa g. H. nešto od tog bilo je. Kod prozora. Ne znam, ali o Bože, kakva jedna razlika od lane i ove godine!? Lane tek bijah svršen đak bez ikakve druge misli, osim te: da sam svoje potrebe namirim i da kao savjestan čovjek poslužim mom dobrom srpskom narodu. Sjećam se da sam u ovo doba lani, sam sebi govorio, da sam zbilja srećan čovjek. Jeste, draga, to sam govorio u Bijeljini.”
Jovan Dučić bio je inspirisan Maginom ljepotom i talentom, što se ogleda u njihovoj korespondenciji objavljenoj u časopisu „Bosanska vila“. No, ljubav koja je cvjetala pod sjenom romantične ideologije, suočila se sa društvenim normama i porodičnim pritiscima.
“Maga je bila kćerka bogatog trgovca, a Dučić, mladi učitelj iz skromne porodice, nije odgovarao njenom ocu, Jovi Nikoliću, koji je od nje očekivao brak sa nekim iz svog socijalnog kruga. Iako su se obećali jedno drugome, njihova ljubav nije imala šansu da se ostvari u tadašnjoj društvenoj stvarnosti. U jednom od svojih pisama, Dučić će kasnije reći: ‘Ja ti nisam dao prsten, ali sam ti dao nešto što više vrijedi nego komadić zlata, dao sam ti riječ. Prsten je samo formalnost, a glavno je poštena riječ’. “, priča za BUKU Knežević.
Dučić je kasnije napustio Bijeljinu, a Maga je ostala neudata, živeći usamljeno u kući sve do smrti 1956. godine.
“U maju 1894.god. izvršen je pretres Dučićevog stana po nalogu Kotarskog predstojnika Černija, i tom prilikom nađene su dvije pjesme „Oj Bosno!“ i „Otađžbini“. Riješenjem zemaljske vlade od 10. jula 1894. god. pod brojem 1872 Dučiću se zabranjuje vršenje učiteljske dužnosti na srpskim školama u Bosni i Hercegovini. Nakon toga Dučić je napustio Bijeljinu. Tako su bijeljinski Romeo i Julija razdvojeni, voljom starijih koji su uništili jednu iskrenu ljubav”, dodaje Knežević.
Iz prkosa zbog zabranjene ljubavi Dučić je ostao neoženjen, a Magdalena Živanović neudata. Dučićeva tajna vjerenica u amanet je ostavila da joj nakon smrti na spomenik uklešu riječi: “Maga Nikolić-Živanović, 1874-1957, sama pjesnik i pjesnika Jove Dučića prvo nadahnuće”.
Revitalizacija ruševine i očuvanje naslijeđa
Danas ruševine ove kuće predstavljaju spomenik toj ljubavi. Grad Bijeljina je planirao revitalizaciju lokacije, sa idejom da se obnovi i čuveni balkon, koji je ključan dio njihove priče.
“U sklopu idejnog projekta predviđeno je uređenje zelene površine, koja će obuhvatiti plato sa centralnom rondelom, dvije bočne rondele, te imitaciju fasade kuće u dnu parcele. Ovaj dizajn zamišljen je kao podsjećanje na staru kuću i na važnu simboliku balkona, koji se često pominje kao simbol ljubavi Magdalene i Dučića. Na samoj fasadi, biće postavljena ploča sa svim važnim informacijama o lokaciji i osobama koje su tu živjele, a planiramo da fasadu ukrasimo sa sajlama po kojima bi rasla loza. Zeleni prostor će biti oplemenjen sadnjom stabala, lavande, šimšira i ukrasnih trava, a dizajn će biti inspirisan engleskim stilom vrta. Tu će takođe biti postavljen i urban mobilijar – klupe i koševi za otpatke”, potvrđeno je za BUKU iz Direkcije za izgradnju i razvoj grada Bijeljina.
Predviđa se takođe i postavljanje spomenika, imitacija fasade kuće i uređenje prostora u stilu engleskog vrta, s biljkama poput lavande i šimšira. Međutim, svi planovi za sada su samo mrtvo slovo na papiru jer do danas nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi s nasljednicima koji žive u inostranstvu.
Dio identiteta grada
Ovaj objekat, kako nam je potvrđeno u upravi Grada Bijeljina, nije zaštićen kao kulturno-istorijski spomenik. Grad Bijeljina već više od tri godine pokušava da postane vlasnik parcele od javnog interesa. U toku je rješavanje imovinsko pravnih odnosa na objektu, a sve u cilju kako bi grad Bijeljina postao jedini vlasnik objekta..
“Trenutni vlasnici objekta koji predstavlja kuću Magdalene Živanović su Grad Bijeljina sa dijelom 6212/23104, Nikolić Žiko sa dijelom 1338/23104, Radovanović Crnojački Jovan sa dijelom 6213/23104, Crnojački Jevrosima sa dijelom 3129/23104 i Crnojački Petra sa dijelom 6212/23104. U postupku pred Republičkom upravom za geodetske i imovinsko pravne poslove je donijeto pravosnažno rješenje kojim se ekspropriše objekat koji predstavlja kuću Magdalene Živanović, a u toku je sudski postupak za određivanje naknade za ekspropisanu nepokretnost. Grad Bijeljina je sa Eparhijom Zvorničko-Tuzlanskom zaključilo sporazum o naknadi i otkupilo njen suvlasnički dio, te je na osnovu tog sporazum Grad Bijeljina i upisan kao suvlasnik na objektu”, rečeno je za BUKU iz uprave Grada Bijeljina.
Nakon što je Grad sklopio sporazum sa eparhijom zvorničko – tuzlanskom i postao vlasnik dvije trećine parcele, ostala je sporna jedna trećina u posjedu nasljednika koji se nalaze u inostranstvu, zbog čega se vodi sudski proces. Naime, vlasnici jedne trećine parcele su dva fizička lica koja se godinama nisu pojavljivala u Bijeljini. Ročišta koja su do sada održana pretvorila su se u sagu, obzirom da jedan od vlasnika sporne trećine Jovan Crnojački koji smatra da parcela od 103 m2, čiju je vrijednost vještak ranije procijenio 50.000 KM, vrijedi više.
Tako su se sudska ročišta protekel tri godine pretvorila u sagu, čiji se epilog još ne nazire. Tek nakon rješenja imovinsko-pravnih odnosa, moguće je, navode u gradskoj upravi, ukloniti ruševni objekat i krenuti s projektom koji bi obogatio ovaj dio Bijeljine, povezujući ga s njenim kulturnim naslijeđem. U međuvremenu objekat je značajno oštećen zbog nemara i požara, a o njegovom nekadašnjem izgledu svjedoče samo stare fotografije
Ožiljci prošlosti
Kuća Magdalene Živanović, uprkos zapuštenosti, nosi emotivnu težinu jedne od najromantičnijih ljubavnih priča Balkana. Uprkos njenom treutnom stanju, ova kuća ostaje važan podsjetnik na vrijeme kada su ljubav i umjetnost isprepletale živote Mage Živanović i Jovana Dučića. Obnova ovog objekta mogla bi postati simbol susreta prošlosti i sadašnjosti, kao i inspiracija za nove generacije.
Dok se čeka na obnovu, kuća i dalje privlači one koji žele da osjete prošlost. Mještani Bijeljine ovu kuću ne doživljavaju samo kao staru ruševinu. “Magda i Dučić su naš ponos,” kaže jedan od sugrađana.
“U lokalnim pričama, Magina neostvarena ljubav prema Dučiću ostaje podjednako tragična i inspirativna. Danas uprkos zapuštenosti, ta kuća nosi jednu posebnu priču, a iza svakoga ko prođe pored nje ostaje pitanje: koliko ljubavi je zauvijek izgubljeno u prolaznosti, a koliko ih još uvijek živi u ruševinama svijeta”, kaže za BUKU Knežević.
Danas ova ruševna kuća predstavlja mjesto gdje prošlost nije samo uspomena, već živi dio identiteta grada. Zidovi koji dišu poeziju, ruševine koje kriju sudbinsku ljubav i tragovi jednog vremena pjesnika čine ovo mjesto nečim mnogo većim od same građevine. Njena obnova predstavljala bi stvaranje prostora u kojem ćemo se, možda, na trenutak podsjetiti da ljubav i umjetnost nisu ništa manje stvarne u svojoj tišini, nego u svom trijumfu.