Gospodar Republike Srpske Milorad Dodik je, kako to već dolikuje gospodarima, doviknuo prije nekoliko dana svojim podanicima, nekadašnjim borcima, da ako se budu bunili, neće dobiti ništa, pa ni ono što im je planirao udijeliti.
Ne postoji političar koji se tako može obratiti građanima koje zastupa u sistemima koji se zovu demokratskim. Svako slično obraćanje strukovnim udruženjima, pa i u najbližoj regiji, ne bi prošlo bez teških kritika, pa i protesta zbog ovakve izjave. I bez takvih izjava, Hrvatsku, koja je u mnogo povoljnijem položaju od BiH, ovih dana obilježavaju svakodnevni protesti od kojih se trese vlast u ovoj zemlji.
Kod nas – tišina. Umjesto da se Milorad Dodik prvi izvini i ublaži ovu izjavu prema borcima, za to se, prije njega, pobrinuo prvi borac Srpske Pantelija Ćurguz, objašnjavajući javnosti da Milorad nije rekao to što je mislio i nije mislio to što je rekao. Istovremeno, dok je Ćurguz pravdao našeg gospodara, nedaleko od zgrade te iste Vlade, najraskošnijeg administrativnog zdanja u regiji, štrajkovala je glađu grupa boraca koja nema ni elementarnih uslova za život i liječenje. Gospodar je za njih rekao da su to „tamo neki tipovi“, dok se mirio i pred kamerama grlio sa Pantelijom.
Ranka Mišić je pasivnost sindikata u vrijeme izborne kampanje i potpuni izostanak zahtjeva sindikata radnika političkim partijama za jasnim reformama objasnila riječima: „Nismo se oglašavali i postavljali zahtjeve u vreme predizborne kampanje da to ne bi bilo pogrešno protumačeno i zloupotrijebljeno. Svim političkim partijama smo predložili da razgovaramo o njihovim konkretnim socijalno-ekonomskim programima. Međutim, nijedna stranka nije odgovorila. Neke su nam poslale svoje programe, a samo dvije su imale konkretne prijedloge“ ???!!!
Umjesto da, ako je već imala ovo saznanje, alarmira svoje članstvo i poruči im da kandidovani političari, sudeći po njihovim programima, ne mare za radnike i nemaju potreban kapacitet za vršenje funkcija za koje su se kandidovali, Ranka Mišić je odlučila da u tišini isprati predizbornu kampanju.
Šta se iz ovog može zaključiti? Da i Sindikati priznaju totalnu partiokratiju? Sindikati ne treba da moljakaju partije da im dostave svoje programe na ocjenjivanje. Sindikat bi se valjda svim (dopuštenim) sredstvima trebao boriti za prava radnika koje zastupaju i koji za tu borbu plaćaju nadoknadu u vidu članarine!
Danas zbog zatvaranja firmi i otpuštanja sindikat svakodnevno gubi članstvo, koje prelazi u nezaposlene. Ovo stanje je između ostalog posljedica novih nameta Vlade RS . Na sve to Ranka Mišić poručuje u svom nedavnom javnom istupu da se “nada” da poslodavci neće otpuštati radnike i da misli “da bi privrednici trebali teret ove krize da ublaže svojim rezervama”. Ona lagano broji petu godinu na čelu ove institucije, dok istovremeno podvlači kako je logično da kao prva dama treba da ima trostruku mjesečnu prosječnu platu od prošle godine, što će reći od oko 2100 KM. Kad se već niko ne buni zbog njenog statusa, zašto bi ona sama?
Rade Rakulj se potrudio da nekada najaktivnija populacija u traženju svojih prava potpuno pasivizira zahtjeve prema vlastima. Uz argument da je isplata penzija redovna, ma šta to značilo, ovo Udruženje potpuno ignoriše logiku da penzija uskoro neće biti bez domaćinskog upravljanja postojećim resursima i podrške privredi. Komentarišući ekonomsku politiku Vlade RS koja povećava namete privrednicima i za koju je većina stručnjaka prognozirala da će izazvati nova otpuštanja radnika, Rade Rakulj je izjavio da zna da će biti teško, ali da je to jedini način da se dobiju penzije? Nismo čuli ni jednu riječ osude za avanturističku ekonomsku politiku koja će, sada je već jasno, umanjiti i postojeće punjenje budžeta i koja sigurno neće omogućiti posao njihovim unucima, niti će oni uskoro primati redovnu crkavicu od penzije.
Tri najveća udruženja u Republici Srpskoj, umjesto da budu garant poštovanja prava svojih članova i aktivni kritičar svake odluke vlasti koja može da ih ugrozi u budućnosti, izabrali su da budu vjerni partner neznalačke vlasti na putu u sunovrat ovog društva. Članstva tri najveća udruženja finansirana iz budžeta RS omogućila su svojim liderima društveni status koji nije ni pribiližan njihovom. Istovremeno, ti isti lideri su izabrali da budu pasivni posmatrač propasti svog članstva i ovog društva. Za to im sigurno niko nije dao mandat.
Crtež podliježe Zakonu o zaštiti autorskih prava. Distribucija bez saglasnosti uredništva magazina BUKA nije dozvoljena.
Autorica crteža : Nina Hadžić
Scenario : BUKA Tim