Bila je srijeda. Negdje oko podneva.
Slađan me zove.
“Hajro, jebiga.”
To je njegov uvod kad su loše vijesti. Bez pozdrava, bez uvoda. Samo ta dva sloga i čovjek odmah zna da nešto nije u redu.
“Algoritam me bacio sedam dana iza tebe za biometriju. Moram priority vizu.”
Tišina.
Ne ona dramatična iz filmova. Nego ona računska — dok u glavi sabiraš cifre koje ne želiš sabirati.
Redovna viza: 650 KM po osobi. Nas dvojica: 1.300 KM.
Slađanov prioritet da ne zakasni: još 1.100 KM.
Karte Zagreb–London, povratne: 400 KM po osobi. Još 800 KM.
Autobus Tešanj–Zagreb i nazad, za obojicu: dio računa koji ne stane u jednu rubriku.
Povratne autobuske karte London Stansted–Cardiff Sofia Garden, s presjedanjem na London Victoria: još 650 KM za nas dvojicu.
Dvije noći u hotelu Leonardo u centru Cardiffa: 800 KM.
Zbrojite.
4.650 KM.
Tri prosječne bosanske plate. Da dvojica novinara odu snimiti dokumentarac o svojoj reprezentaciji. U zemlji koja je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU. U zemlji koja čeka na vizu za Evropu kao da je kriva za nešto.
“Platit ću ti priority,” rekoh.
“Nisi morao.”
“Jesam. Bez tebe sam samo turista s mobitelom.”
Ko je Slađan Jovanović? Čovjek koji nosi kameru iza mene 25 godina. Koji je snimao za Haški tribunal. Koji je radio direktne prijenose ABA lige — tada se zvala Goodyear liga, ili tako nešto, svejedno, košarkaška lopta je bila ista — i Reprezentacije u Portugalu. Koji je sa mnom prošao kroz istraživačke priče za news i dokumentarni program, kroz TV spotove i animacije, kroz radio džinglove rađene u saradnji s premium spikerom iz Zagreba i čovjeka iz Beograda koji radi postprodukciju i specijalne efekte za filmove i serije Dragana Bjelogrlića… Koji zna napamet kako dišem između dva kadra, kada da stane i kada da nastavi.
To se ne uči. To se nosi od rođenja ili se ne nosi nikad.
Algoritmu je on samo red u bazi podataka. Sedam dana iza mene.
Ono što algoritam nije znao — i što ja nisam znao dok nismo već bili na putu — jest da je Slađan krenuo na ovo putovanje dok su mu nepokretnu mamu vozili u bolnicu u Doboju.
Nije ostao.
Krenuo je.
Cijelo vrijeme boravka u Cardiffu, između kadrova, između setova opreme, između utakmice i hodanja do hotela — telefonom je koordinirao. Organizirao. Provjeravao. Bio prisutan na 2.170 kilometara udaljenosti, kao da sjedi pored nje.
Nismo o tome puno govorili. Nije ni tražio da govorimo.
Samo sam vidio, ponekad, između dva kadra, kako gleda u ekran telefona. Sekunda. Dvije. Pa diže kameru.
Dvadeset pet godina zajedno. Znaš šta ne pitaš.
Nismo tražili azil. Nismo bježali. Idemo na fudbal.
Godina je 1994. Uređivao sam Našu Bosnu na papiru za mesare. Nije bilo struje. Nije bilo mira. Ali nisam tražio dozvolu da postojimo.
Sad tražim.
Za 4.650 KM.
U miru.
Cardiff, 26. mart 2026.
Westgate Street. Podne.
Pubovi otvoreni od jutra. Crvene majice, zmajevi na zastavama, pivo koje teče kao rijeka Taff koja presijeca grad. Cardiff je tih grad kad nema utakmice. Kad Vels (Wales) igra, svaki pub postaje mala tribina.
Velšani nisu agresivni navijači. Oni su pjevači. Svaka pjesma počinje tiho, a završava kao mali stadion.
Ulazim u pub bez imena na fasadi. Samo natpis: OPEN. Ispod njega, skice hmelja koje je neko nacrtao devedesetih i nikad nije obrisao. Unutra dvadesetak ljudi pjevaju tiho, gotovo u sebi, kao da izgovaraju molitvu.
Desetak pogleda okrene se prema vratima. Navijački instinkt.
“Where are you from?”
Uvijek to pitanje.
“Bosnia.”
Sekunda tišine. Ne neugodna: radoznala.
Čovjek pored njega, riđokos, s nosom koji je očito jednom bio slomljen i zarastao pod malo drugačijim kutom, pogleda svog prijatelja.
“Bosnia” — ponovi, kao da testira akustiku te riječi.
Onda: “Džeko.”
Uvijek Džeko. Edin Džeko je bosanska međunarodna putovnica koja ne ističe. Bez vize, bez prevodioca.
Velšanin pruži ruku.
“Craig.”
“Hajrudin.”
“Alright, mate. Hajru. Drinks?”
Pivo stiže. Ne pijem brzo. Posmatram. Novinar u pubu nije čovjek koji pije. Novinar u pubu je čovjek koji drži čašu i sluša.
A Craig priča.
Priča o Islanđanima koji su izbacili Englesku na Euru 2016. O Garethu Baleu kao da govori o svecu. O velškom jeziku koji zvuči (to su njegove vlastite riječi), kao da je neko izmislio konsonante i potpuno zaboravio na vokale. Smije se pri tom.
Pet minuta poslije, pola puba pjeva. Ne znam što pjevaju. Ali znam da to nije pjesma o fudbalu. Previše je stara. Previše duboka.
Treće pivo. Pub bučan od pjesme oko nas.
Craig se nagne prema meni.
“We know what it is to be told you shouldn't exist.”
Nije to rekao kao da izjednačava. Znao je razliku između kulturne erozije i genocida. Velšani razumiju da situacije nisu iste.
Ali razumiju osjećaj.
Podignem čašu.
Craig podigne svoju.
Bez toasta. Bez govora.
Samo dva čovjeka koji razumiju.
Pred stadionom
Prvo ih čuješ. Ne vidiš ih još, čuješ glasove koji dolaze niz ulicu kao talas.
Bosanci ne dolaze tiho.
Na Cardiff Central stanici Slađan i ja smo par sati ranije zatekli prvu grupu. Ispred nas — cijele porodice. Djeca s plavo-žutim šalovima. Majke s zastavama. Očevi koji govore bosanski s blagim engleskim akcentom, onako kako govore oni koji su otišli davno i nisu se vratili, ali jezik su sačuvali — malo zavrnut na rubovima, ali suštinski netaknut.
“Odakle ste?” pita Slađan.
“Birmingham.” Otac, četrdesetak godina, dresovi, dvoje djece pored.
“Majka ti, iz Birminghama!” — Slađan se smije, objema rukama pokazuje kameru.
Djevojčica, nekih osam godina, gleda u kameru bez straha.
“Ko igra za nas?”
“Džeko!” — bez razmišljanja.
“Ko još?”
“Bajraktarević, Demirović, Alajbegović…” — nabrajala je redom kao da čita raspored autobusa. Napamet. Bez greške.
Njen otac se smije. “Zna bolje sastav od mene.”
Malo dalje — Dženan. Mlad, tridesetak godina, četiri prijatelja oko njega, svi s plavim dresovima.
“Iz Bosne ste?” pitam.
“Iz Frankfurta. Svi radimo u Lufthansi.”
Sva četvorica. Lufthansa. Iz Bosne — ovamo. Kao i ovi iz Birminghama. I oni koje smo sreli iz Malmöa, Beča, Chicaga.
Nismo sreli nijednog iz Bosne same.
To nije slučajnost. To je statistika koja govori sama za sebe.
Uglovi koji pamte
FIFA akreditacija daje ti pristup. FIFA prsluk, onaj fluorescentni, žuti, koji se vidi iz svake tribine, daje ti nešto drugo.
Daje ti nevidljivost.
Slađan je zauzeo poziciju u uglu stadiona. Tačno tamo gdje su smješteni BH Fanaticosi — njih 1.941, zbijenih u jedan sektor, s koreografijom, bubnjevima i glasovima koji su se čuli s druge strane terena. Slađan je upalio kameru i počeo snimati izbliza.
Lica.
Grimase.
Onaj mladić koji zatvara oči svaki put kad BiH ima loptu — kao da se moli, kao da ne smije gledati. Žena srednje dobi koja viče prema terenu nešto što sudija sigurno nije trebao čuti, s takvim uvjerenjem kao da može promijeniti postavu samim glasom. Starac u prvom redu koji nije rekao ni riječ cijelo prvo poluvrijeme, samo je gledao, skrštenih ruku, kao čovjek koji je vidio previše da bi trošio glas na devedeset minuta.
Fanaticosi su Slađana primijetili brzo.
FIFA prsluk. Profesionalna kamera. Ugao koji BBC uvijek zauzima.
Jedan od njih, krupan momak s šalom oko glave, priđe mu između dva skandiranja.
“BBC?”
Slađan ga pogleda.
“Kakav BBC, bolan. BHT1.”
Trenutak tišine.
Pa smijeh. Onaj bosanski smijeh koji počinje od stomaka.
“Brate! Pa zašto nisi rekao?!”
“Nisam stigao.”
“Odakle si?”
“Doboj. A kolega u novinarskoj loži je iz Tešnja.”
“Mi Goražde! Jedini iz Bosne ovdje, čini mi se.”
I jesu bili. Jedini koje smo nas dvojica sreli, iz same Bosne, ne iz dijaspore. Iz Goražda. Koji su kupili karte, platili vizu, putovali — jer su mogli, jer su htjeli, jer je nekad dovoljno samo htjeti.
Ostatak utakmice Slađan je snimao, a oni su ga s vremena na vrijeme provjeravali pogledom. Kao da je jedan od njih.
Bio je.
Minuta: 86.
Wales je vodio od 51. minute. Gol Daniela Jamesa — katastrofalna povratna lopta Tahirovića, James je iskoristio brže nego što je iko reagirao.
Produžeci su izgledali izvjesni.
Onda — korner s lijeve strane.
Alajbegović. Osamnaest godina. Uzima loptu, postavlja je. Trideset tri hiljade gledalaca zna što će se desiti. Nitko ne može spriječiti ono što će se desiti.
Lopta odlazi u centar.
I tamo, između dva velška igrača, kao da ih nema — uzdiže se Edin Džeko.
Četrdeset godina. Osamdesetsedami minuta u nogama.
Glava. Mreža. 1-1.
U uglu stadiona, Slađan je imao kameru usmjerenu prema Fanaticosima u trenutku kad je lopta ušla.
Snimio je sve.
Onaj mladić koji je cijelo poluvrijeme zurio zatvorenih očiju — sada je vrištao prema nebu, ruke raširene, kao da želi da ga čuje neko ko ga odavno nije čuo. Žena koja je vikala na sudiju, skočila je na čovjeka pored sebe i uplakala se u isti mah. Starac iz prvog reda, prvi put u cijeloj utakmici podigao je šaku. Samo jednom. Polako. Kao da čuva ostatak slave za Zenicu.
I onaj krupni momak iz Goražda.
Okrenuo se prema Slađanu. Kamera još uvijek snima. Nije ga zanimalo.
Bacio se na njega u zagrljaj.
Slađan je pustio jednom rukom, pridržao kameru drugom, i ostao snimati.
Negdje u Doboju, u bolnici, jedna žena nije znala da joj sin u tom trenutku drži kameru jednom rukom, a drugom prima zagrljaj čovjeka iz Goražda kojeg je upoznao sat ranije.
Dvadeset pet godina prakse.
Znaš kada treba stati. I znaš kada nikako ne smiješ.
Penali
Demirović promašio prvi. Čovjek koji je postigao 17 golova za Stuttgart ove sezone — i sad, tu, pred Darlowom, šutira mimo.
“Gotovi smo,” čuo sam nekoga iza mene.
Nismo bili gotovi.
Johnson šutirao visoko. Williams — Vasilj odbranio. Alajbegović, isti onaj dječak koji je asistirao za Džekin gol, uzeo loptu za peti penal.
Dvadeset metara od gola.
Osamnaest godina.
Utrčao. Šutirao. Gol.
4-2
Sat hoda do hotela
Cardiff noću je drugačiji grad.
Slađan i ja smo krenuli pješice od stadiona do hotela Leonardo u centru. Sat hoda. Nisam ni predložio taksi — on nije ni pitao.
Ulicama su još hodali navijači. Velšani u crvenom, Bosanci u plavom.
Svaki Velšanin koji nas je vidio s akreditacijama i s logom BiH na jaknama — zaustavio se.
Svaki. Bez izuzetka.
“Well done. Congratulations.”
Jedan stariji čovjek, sedamdesetak godina, stao je i pružio ruku.
“Good luck against Italy.”
“Thank you,” rekoh.
“No, really. Good luck. You deserve it.”
Slađan i ja smo hodali dalje.
Nismo puno govorili. Kad radiš s nekim 25 godina, naučiš kada se razgovor mijenja u šutnju koja ne treba popunjavanje.
Rijeka Taff tekla je u mraku ispod mosta. Tiha, tamna, potpuno ravnodušna prema svemu što se desilo na njenim obalama.
Rijeke ne pamte navijačke procesije.
Ali mi pamtimo.
Mart, 31. Zenica. Italija.
Selektor Bellamy rekao je da ga “srce boli”.
Naš Muharemović: “Samo se Boga bojimo.”
Gattuso kaže da ih u Zenici čeka Mount Everest.
Neka dođe.
Imamo Envera koji je hodao 2.000 kilometara da vidi ovo. Imamo Alajbegovića koji ima osamnaest godina i šutira kao da ima trideset osam. Imamo Džeku koji ima četrdeset i još uvijek leti glavom na kornere. Imamo momke iz Goražda koji su došli iz same Bosne — bez dijaspore, bez Lufthanse, bez Birminghama.
I imamo Slađana. Koji je ostavio mamu na putu za bolnicu i krenuo snimati. Koji je cijeli Cardiff vodio jednom rukom kameru, a drugom čuvao nekoga ko nije bio tu.
Takvi ljudi ne snimaju utakmice.
Takvi ljudi snimaju historiju.
Idemo.
(Tekst je prilog sinopsisa za dokumentarni film Hajrudina Redžovića i Slađana Jovanovića)