Referendum je oblik neposredne demokratije, čija bi primjena trebala da umanji ozbiljne nedostatke posredne ili predstavničke demokratije. U Švajcarskoj, Skandinaviji i drugim zemljama koje su napredovale u osvajanju demokratije, održavanje referenduma i pitanja o kojim se građani izjašnjavanju je uređeno i ima uglavnom obavezujuće dejstvo na odluke koje donose najviši organi vlasti.
Priča oko referenduma u Republici Srpskoj još uvijek zaokupira javnost u BiH. Komentari u vezi sa dogovorom Dodik – Ashton
i dalje pristižu. I dok vlasti u RS i njeni saradnici ovaj sporazum ocijenjuju kao ultimativnu pobjedu dijaloga naspram prijetnjama i ultimatumima, opozicija u RS je jasna – ovo je ozbiljan Dodikov poraz.
Tako je predsjednik PDP-a Mladen Ivanić kazao kako je Dodik skoro sve izgubio ovim dogovorom , međutim politički najtežu kvalifikaciju zadao je predsjednik Demokratske partije Dragan Čavić – ovo je po njemu bila kapitulacija Republike Srpske.
Zajednička im je ocjena kako su referendum i čitava priča oko njega bili apsolutno nepotrebni.
“Zagovaranje referenduma u RS treba posmatrati i kao nastavak referendumske prijetnje, manipulaciju nacionalnim interesima, potiskivanje drugih ozbiljnih problema, realizaciju manjeg i lakšeg dijela obećanja iz izbornog programa SNSD i jačanje pozicije sadašnjeg predsjednika RS” navodi se u saopštenju Centra za humanu politiku iz Doboja.
Prema njihovom mišljenju “problem neprocesuiranja odgovornih za Doborovoljačku i druge ratne zločine nad Srbima ima svoju realnu, etnopolitičku i emotivnu dimenziju, uz napomenu da je on daleko širi i ozbiljniji od konkretnih ratnih zločina i rada državnih pravosudnih institucija”
“Održavanje referenduma u RS ovaj problem ne bi riješilo, već bi ga ponovo vratilo na dnevni red izabranih političara, koji ovaj i druge probleme možda i ne žele riješiti. U završnoj fazi referendumske sprdačine predstavnici EU pomažu Dodiku da odustane od neželjenog referenduma, ponizi entitetski parlament i politički ojača” navodi se u saopštenju ove organizacije.
“BiH su, umjesto virtuelnih, potrebni stvarni referendumi. Za pravo na referendum građani i konstitutivni narodi moraju se izboriti, s obzirom da im to neće dati domaći političari i predstavnici međunarodne zajednice”.
“Priča o referendumu u BiH je obična sprdačina sa demokratijom, narodima i problemom, kao što se domaći političari i predstavnici međunarodne zajednice godinama sprdaju sa građanima i narodima kada govore o uspjesima, poštenim izborima, vladavini prava, reformisanom pravosuđu, borbi protiv kriminala, socijalnoj pravdi, izgradnji autoputeva, zapošljavanju, pomirenju, povratku, zaštiti nacionalnih interesa, evroatlanskim integracijama i slično”
“Sprdnja sa referendumom u BiH nastaje kada ga domaći i međunarodni antidemokrati zagovaraju ili su protiv njega, kada se referendum koristi za pritisak, manipulaciju ili ostvarivanje drugih političkih ciljeva, kada se kao problem ili referendumsko pitanje nameće nešto što nema potrebnu referendumsku težinu i kada ga oni koji ga zagovaraju ne žele stvarno održati. Kroz aktuelnu priču o referendumu prelamaju se problemi uloge OHR i međunarodne zajednice u BiH, ustavnih promjena i razvlašćivanja entiteta, rada pravosuđa i suđenja za ratne zločine, sve težeg ekonomskog i socijalnog stanja, korumpirane i neuspješne vladajuće strukture, održavanja i produbljivanja etnopolitičkih podjela i drugih problema koji nisu referendumski” stav je Centra za humanu politiku iz Doboja.