Saša Premec jedan je od tih ljudi. Sa samo dvadeset i jednom godinom ušao je u rat i proveo ga većinski u rodnom Daruvaru. Za vrijeme “Oluje” bio je daleko od svog grada, u Kostajnici. I upravo te četiri godine naučile su ga mnogo toga. Danas je on ratni veteran Hrvatske vojske koji se godinama aktivno bavi pomirenjem i učestvuje na mirovnim skupovima sa veteranima drugih vojski. Za vrijeme ovog razgovora, bio je na mirovnom skupu u organizaciji Centra za nenasilnu akciju u Jajcu.
“Vidio sam da rat iz ljudi izvlači i najbolje i najgore. Jednostavno se ide u ekstrem. Ali čovjek s godinama sazrijeva. Ja sam od prvog dana postavljen za vojnika pješačkog voda i zna se da se sa te prve crte sve drugačije gleda, jer se ulazi u direktni okršaj. Promijeni se slika u glavi. S godinama čovjek sazrijeva, neke se stvari smiruju, trezvenije se gleda na neke stvari. Ja sam možda prvih godina bio dosta isključiv prema pripadnicima srpske manjine, jer smo mi s njima direktno imali ratne okršaje. Bio sam dosta tvrd po pitanju tog povratka i oprosta, te razmišljanja o uspostavljanju bilo kakve komunikacije. Meni je to bilo nepojmljivo“, izjavio je Premec za BUKU.
Primijetio je čak da su neki pripadnici srpske manjine imali strah da mu priđu. Nisu se usuđivali, jer su, kako kaže, "znali kako razmišlja". Ali sa godinama je došla porodica i dijete, zbog kojeg je počeo još više o svemu razmišljati.
„Počeo sam razmišljati da li on treba biti opterećen sličnim stvarima. Nikako. To je najgore što mu se može desiti. Ja ne želim da moj sin bude opterećen sličnim stvarima, ni slučajno. Da dođe jednog dana u poziciju da mora uzeti vatreno oružje i braniti goli život. Mi smo bili u toj situaciji. “
Dodao je kako Hrvatska vojska jeste "jedina pobjednička vojska", ali da je upravo to loše uticalo na njihov stav prema ostalima. Zbog toga možda nisu spremni napraviti nikakve ustupke, kaže on. Ipak, uvjeren je da će se to s vremenom normalizovati.
„Previše postoji opstrukcija od strane ljudi koji bi najviše trebali poraditi na tome da ih ne bude. Potrebno je što prije uspostaviti komunikaciju. I gospodarstvo stoji iz istih razloga i ne može ići nabolje. Jednostavno zato što među ljudima u određenim prostorima ima mješovitog stanovništva. Imao sam priliku vidjeti i u Hrvatskoj i u BiH da komunikacija ne ide nikako. Ne ide nabolje, a prošlo je već jako puno godina“, ističe Premec.
Na polaganju vijenaca svim žrtvama u Jajcu prisjetio se svih ubijenih i poginulih. Kroz godine je gradio svoj put pomirenja, ali se prisjetio i prvog susreta sa ljudima iz drugih vojski, kada mu je bilo nezamislivo sjesti sa njima za isti stol.
„Moje kolege iz Daruvara i ja smo se slučajno pridružili. Na prvu sam rekao da nema teorije da prisustvujem i sjedim sa tim ljudima za istim stolom. Kako se primicalo vrijeme tog prvog sastanka,mene je to kopkalo. Nije mi bilo lako odlučiti se na to i sjesti s njima. I ovi susreti mi baš teško sjedaju na želudac, moram priznati. Ljudi znaju reći ´pa dobro, nije to loše´, ali ja, u stvari, vidim da oni sami nikada ne bi bili spremni na kompromise.“
U glasu kolega sa svih strana, Premec je čuo optimizam, ali, nažalost, u svakodnevnom životu ne vidi ga previše. Zato je i pitanje izgradnje održivog mira svakodnevna misija i borba, koju, kako navodi, možemo dobiti samo dječijim koracima.
„Ništa ne ide preko noći, a naročito ovako teški procesi, mučne stvari. Potrebno je pokušati jednostavno neutralizirati nekako. Apsolutno ne zaboraviti nikad. Iz rata izvući maksimalnu pouku. Da drugi ljudi razmisle o tome. Nadam se da ćemo biti sposobniji u uspostavljanju kontakata da se izgradnja mira proširi na veći broj ljudi. Ništa loše ne bi smjelo izaći iz ovakvih skupova. A dobro, siguran sam, hoće!“