Kada je počeo rat u Bosni i Hercegovini producentkinja i aktivistkinja iz Tuzle Sanja Horić imala je nepunih osam godina. Razumljivo, početak rata nije shvatala, ali vremenom je shvatila okrutnost ratovanja i život u opasnosti.
“Nekoliko porodica iz ulice je počelo da se seli, što su preporučili i mojim roditeljima. Roditelji situaciju nisu shvatali ozbiljno, tako da nismo napuštali svoj dom. Nisam razumjela šta se dešava. Najdalje sjećanje do kojeg mogu da dosegnem je dojava o bombi u mojoj školi, zbog čega se tog maja 1992. polugodište ranije završilo. Prvih granatiranja se ne sjećam”, priča Horić za BUKU.
Sjeća se kako je čekala da rat prođe, ali on se samo nastavljao.
“Čekali smo mjesec, pa polugodište, pa godinu, pa smo izgubili nadu da će rat ikada proći. Sjećam se rođendana najgladnije zime 1993/94. kada mi je mama napravila samo nekoliko gurabija, jer za nešto drugo nije imala namirnice. Slatkiši su bili misaona imenica. Ja bih zamišljala kako bi dobro bilo kada bih imala spravu koju bih mogla spojiti na TV prijemnik, pa sve stari koje vidim na reklamama njemačkih TV kanala izađu kroz čarobnu spravu”, evocira uspomene dok govori za naš portal.
Iako je bila dijete rat joj je ostao duboko urezan u pamćenje. Njena najupečatljivija sjećanja na rat su o hrani.
“Nekada bismo danima jeli kukuruzni kolač – kolač napravljen od kukuruznog brašna, soli i vode. Glad mi je najjasnije sjećanje iz rata. Sjećam se i nekoliko povrataka iz škole, kada bi nas granatiranje zadesilo na pola ulice. Bježali bismo sumanuto, a ni sami nismo znali gdje bježimo. Kako su naši roditelji to sve preživjeli, nikada neću razumjeti. Kada pomislim na to kako bih se ja sada ponijela i snašla u takvoj situaciji, samo blokiram od straha. Nadam se da niko neće morati da živi sa ovakvim sjećanjima”, uznemireno govori Horić uz nadu da djeca u Ukrajini neće imati ovakva sjećanja.
Trauma nije izblijedila, a do prije nekoliko godina bila je toliko jaka da je na svaki zvuk sirene lijegala na pod. Dešavanja u Ukrajini sada je retraumatiziraju i stvaraju nesanicu.
Minka Smajić je Sarajka koja svoj grad nije napuštala tokom opsade. Zbog rata u Ukrajini je u strahu, a svoj je doprinos miru dala izlazeći na mirovne proteste. No, vrlo dobro zna da oni ne mogu ništa promijeniti. Ipak, bitno joj je da javno kaže da se suosjeća sa Ukrajincima.
„I sama sam isprepadana, ne znam kako će se to završiti, kako će se odraziti na nas. Budi li mi se trauma? Pa, kako da ne. Cijeli rat sam bila ovdje (u Sarajevu). Znam kako to izgleda, žao mi je tih ljudi tamo. Sad mi se vraćaju slike kako je nama bilo od '92. Ja sam cijeli rat bila u Sarajevu. Nije mi svejedno, žao mi je tih ljudi, suosjećam se s njima“, priča Smajić za BUKU.
Strah ju je da će rat u Ukrajini uzburkati duhove prošlosti u BiH.
„Ko zna kako će se ovo završiti, šta se nama može dogoditi jer i mi imamo te snage koje bi se vrlo rado odvojile i pripojile Srbiji i Hrvatskoj“, uplašena je Smajić.
Njen sugrađanin Meho Janjoš nije uplašen. Bio je u ratu, i nema traume.
„To je slično. Oni su hinjski napali, kao što su i nas napali. Počelo je granatiranje kod Maršalke, prvo se počelo tamo pucati. Vraćaju mi se slike iz rata, kako mi se neće vraćati. Ja sam bio na terenu u cijeloj Bosni. Nemam traume, ja sam pucao i pucao“, iskren je Janjoš.
Mostarka Nataša Stojanović kaže za BUKU da je rat u Ukrajini podsjeća na onaj u BiH. Sjećanja su toliko snažna da o ratu ne može ni da razmišlja.
"Sve me užasava", kaže Stojanović kratko za BUKU.
Mesud Kumro pripadnik veterana policije Goražda za BUKU kaže da dešavanja u Ukrajini bude trauma koje je preživio u ratu. Sve ga podsjeća na ono što se dešavalo njemu i ljudima oko njega. Sama riječ rat u njemu budi traumu.
“Sama pomisao da ginu ljudi u čovjeku budi emocije: saosjećanja, žalosti, tuge, ljutnje…” kaže Kumro.
Razumljivo je da su sjećanja bolna, a psiholozi kažu da je retraumatizacija bh. građana počela još prije više od dvije godine.
Mir u BiH nikad nije zavladao
Dok slušaju radio, gledaju TV ili čitaju portale, građane ratna dešavanja na tlu Evrope podsjećaju na bol i patnju koju su i sami preživjeli. Među nama žive i oni koji ni nakon tri decenije nisu pronašli posmrtne ostatke članova svoje porodice. Informacije o ratnim stradanjima o kojim slušamo posljednih dana ne mogu, a da ne utiču na mentalno zdravlje i retraumatizaciju.
„Sigurno da itekako utiče, posebno za ljude koji su imali gubitke u svojim porodicama, bliske članove. Imate osobe koje traže članove svoje porodice koji su nestali tokom rata. Znači sve to nekako pogoduje da se razvija retraumatizacija i zapravo osjećaj nesigurnosti koja ide sa cjelokupnom situacijom. Prisutan je osjećaj nesigurnosti, mogu se vraćati slike, sjećanja, sve ono što su ljudi prošli, a nisu uspjeli možda integrisali traumu jer nisu imali vremena i načina da traže za sebe pomoć“, kaže za BUKU Nermina Vehabović-Rudež, psihologinja i psihoterapeutkinja u Centru za mentalno zdravlje Visoko.
Kaže da ratovi širom svijeta nisu prestali od rata u BiH, ali ovaj je rat blizu. Dodaje da je ratne traume probudio i COVID-19 jer su osjećanja slična: strah, nesigurnost, neizvjesnost, paniku.
„COVID je isto tako probudio, kod ljudi koji su imali ratne traume, istu vrstu retraumatizacije. To znam jer sam imala takve klijente koji su dolazili sa takvim informacijama. Svaka nova strašna situacija nekako pogoduje za retraumatizaciju odnosno vraćanje PTSP-a“, smatra naša sagovornica. Ocjenjuje kako priča o ratu u BiH nikad nije ni prestala, te da ne živimo mir, već u nadi da se rat neće ponoviti.
Samo da rata ne bude. Šta će nam.