Iza jednog vijeka života ne stoje samo godine, stoje uspomene, gubici, borbe i ljubav koja ostaje. Upravo takav život stoji iza Radovana Tešića iz Šipova, koji je u nedjelju proslavio 100. rođendan.
Svjedok je vremena kakvo današnje generacije teško mogu i zamisliti. Rođen 1926. godine u selu Babići, opština Šipovo, kao jedinac Stevana i Smilje, kroz život je prošao put koji je bio sve osim lak.
Djetinjstvo koje je prerano završilo
Bez majke je ostao sa svega osam godina, a prisjećajući se tog perioda života za BUKU kaže da je rano morao odrasti i naučiti šta je odgovornost: “Djetinjstvo mi nije bilo lako. Majku sam izgubio sa osam godina, dok sam još bio u drugom razredu. Uz oca, koji se bavio zemljoradnjom, rano sam naučio šta znači rad, pomagao sam u polju i čuvao stoku.”
Priča i da je sa nepunih 18 godina otišao u partizane. Priključio se Sedmoj krajiškoj proleterskoj brigadi, u kojoj je ostao do kraja rata. Rat, kako kaže, nije bio priča o herojstvu, već o preživljavanju.
“Bilo je mnogo teških trenutaka i gubitaka drugova. Ako bih izdvojio najteži trenutak, to je prelazak preko planine Vranice kada je većina nas zadobila promrzline od hladnoće”, prisjeća se.
Slobodu je dočekao u Slavonskoj Požegi.
Život koji nije štedio
U miru je počeo raditi kao policajac u Jajcu, ali se nakon nekoliko godina odlučio vratiti rodnom kraju, na Janjsku visoravan, gdje je sa suprugom Gospovom gradio život sve do 1999. godine, kada je ostao bez nje.
Nažalost, gubici tu nisu stali. Izgubio je snajku još 1981. godine, a 2010. i starijeg sina.
“Kroz život su me pratile tragedije. Sve to ostavlja ožiljak, ali čovjek mora dalje”, kaže, i tu staje.
Danas živi u Šipovu sa sinom Petrom i njegovom porodicom. Upravo u njima vidi smisao svega što je prošao. Iza njega su ostali unuci, praunuci i čukununuče, živi dokaz da život, uprkos svemu, ide dalje.
Iako ga život nije mazio, uspio je sačuvati vedrinu koja ga prati cijeli vijek. Kada sabere svojih 100 godina, kaže da nema velike filozofije, samo jedna istina koja ostaje: “Porodica je najveće bogatstvo.”
Trag koji ostaje
Njegov unuk Dalibor kaže da djed nije bio samo dio njegovog odrastanja, već jedan od ljudi koji su ga oblikovali za cijeli život.
“Uz njega sam odrastao. Slušao njegove priče, učio kako se nositi sa životom. Uvijek je bio vedrog duha, čak i nakon svega što je prošao”, priča za BUKU Dalibor.
Kako kaže, i u mladosti je nosio posebnu energiju: “Bio je veseljak, volio je zapjevati i družiti se i uvijek je imao mjeru i poštovanje prema ljudima.”
Dodaje da se ono najvažnije kod njega nikada nije promijenilo. I danas je nenametljiv, tih i dostojanstven. I upravo u tome, kaže Dalibor, leži ono što ostaje iza jednog vijeka života, ne samo godine, već trag koji čovjek ostavi u ljudima: “Ljudi kao moj djed Radovan ostavljaju trag za cijeli život”.