Još se uveliko pisalo da je Sloba kupio nove cipele, da je Srbe iz Bosne za vrijeme diskusija nazivao budalama i idiotima, da je pio viski, svirao klavir i pjevao My Way. Memoari pokojnog Holbruka su puni anedgota o trojcu Tuđman-Milošević-Izebegović, veselom triu, takođe pokojnicima, koji je potpisao sporazum.Oni ga za života ga nisu demantovali. Realno, nisu ni imali zbog koga, slabo se kod nas čita a još slabije pamti.
Danas je taj isti “sramni” Dejtonski sporazum, temelj današnje BiH, Sveto slovo na horizontu srpske politike. Čak se i slavi i obilježava kao i svaki sličan praznik-neradom. Na taj dan zastave Republike Srpske oprane vijore, na jarbolima ispred zgrade Vlade RS, ka nebu zemlje koja se uporno ne priznaje i čije se zastave u skladu s tim i ne peru.U duhu Dejtona u zgradi Vlade Republike Srpske se ne puši,ali su u čast pobjedinicima, tadašnje male pušačke akcije u vojnoj bazi gdje sporazum potpisan, kupljene preskupe dizajenerske pepeljare.
Šanse da nevoljno potpisani Dejtonski, voljno ugrozi neki sličan današnji sporazum su male. To znaju i u toj hladnoj činjenici podjednako uživaju kako domaći, tako i strani gospodari.
Što se ovog izmrcvarenog naroda tiče, on će kao i do sada ćutke da pozdravi svako dešavanje u zemlji svog preživljavanja. Bilo da ga se miluje, tuče ili naoružava. Jer, ako i elementarna pristojnost nalaže da svaki budući dogovor u Bosni i Hercegovini, svih sa svima, treba pozdraviti, logika i istorija poručuju da od ranih devedestih svakom sporazumu nacionalnih lidera treba pristupiti obazrivo. U najmanju ruku kao što obazrivo pristupamo vremenskoj prognozi…da bi se lakše odlučili šta ćemo obući kad izlazimo napolje – Pancir prsluk ili majicu kratkih rukava.