Marko je rođen u Banjaluci 21. juna 1992. godine i deset minuta je bio bez kiseonika dok su ga transportovali iz sale za porođaje na intenzivnu njegu. Taj jedan ili dva udaha su mu u potpunosti promijenili tok života.
Zbog nedostatka kiseonika Marko je dobio cerebralnu paralizu, kvadriplegiju, totalnu oduzetost svih ekstremiteta, uključujući i glavu, stradao mu je mozak, pa jedino čuje i vidi.
Marku je iskrivljena kičma, pa ne diše punim plućima, nego jednom četvrtinom pluća, u kojoj se uglavnom nakuplja bronhijalni sekret, koji za njega predstavlja posebnu opasnost u snu.
Budalasto je pitati roditelje hoće li slaviti dječiji rođendan. Idiotski je lamentirati nad životom ovog mladog čovjeka. Ali je najluđa jedna začudna stvar. I oni koji znaju za Marka, utrkuju se da ljutito zavrte prstom ka mrskoj neprijateljskoj ruci koja nije djetetu dala kiseonik, ali niko da vidi šta Marku treba.
E, vidite, rođaci, Marku ne treba politička demagogija. Jok! Marku treba oksigenerator kako bi mu olakšali svakodnevnu bol, jer sve teže diše.
Marku je taj isti oksigenerator trebao još od junske noći 1992. Trebao mu je dok se smjenjivala SDS-ova bratija sa SNSD-ovom. Trebao mu je dok su pravili nakaradni spomenik za 12 bebica, grdobu na sramotu grada i porodica.
Onima kojima je potrebna pomoć javnost se (ne)bavi na svoj pompezno-pasivni način, kao u slučaju nesrećne Slađane Kobas, koja je, na žalost, postala 13 zvjezdica.
Vrijeme neumitno teče, a o ovom mladom čovjeku NIKO sa političke scene svih ovih 18 godina nije poveo računa.
Vidite, oni koji bi trebalo da pomognu Marku, još nisu čuli za njega. A oni koji su čuli, vjerovatno bolesno kalkulišu kako još nije vrijeme za pomoć. Znate, predizborna taktika. Sav taj ološ valjda rezonuje kako će Marko izdržati. Zaboga, kad živi tako 18 godina, moći će i do oktobra.
A, nije da se ne zna da postoji Marko. U toku je snimanje šezdesetominutnog dokumentarno-igranog filma o životu Marka Medakovića u režiji studenta završne godine režije na Akademiji umjetnosti u Banjaluci Snježane Brezo “Dah života “. I to je važno.
Važno, ali malo dogodine! Film će premijerno biti prikazan na programu RTRS-a tek naredne godine, nakon što bude konkurisao za učešće na domaćim i međunarodnim festivalima. Dakle, prvo konkursi, komisije, prijedlozi, festivali, pa ,,Dah života“.
Za sve to vrijeme, Marko Medaković i njegova porodica, budističkom smirenošću će slušati priče o NATO blokadi, ruci zla. Slušaće i zamišljati oksigenerator…
Marko, srećan ti rođendan i želim ti samo jedno – da dobiješ neophodni oksigenerator! Zbog toga ovom prilikom pozivam sve koji mogu pomoći da se ta želja ostvari da to i učine!