Ovog vikenda ostali smo bez još jednog mladog čovjeka, bez
22-godišnjeg Mladena Dulića, koji je sebi oduzeo život nakon što je snimljen na
razgovoru za posao, a potom ismijavan i omalovažavan na društvenim mrežama.
I dok je podsmijeh javnosti na TikToku odveo u smrt mladića koji je samo htio pronaći posao, javnost sada u komentarima na Facebook/TikTok/Instagramu istim
žarom traži da se krivac kazni!
A društvene mreže svakodnevno “gore” od uvredljivih i
podrugljivih komentara i poruka, od omalovažavanja, ismijavnja, prijetnji,
govora mržnje. Žrtve se ne biraju i sve se toleriše. Sve do samoubistva, kada
na par dana shvatimo da je sajber nasilje jednako loše kao i nasilje u realnom životu.
Psiholog Marko Romić za BUKU kaže da ima puno faktora koji
su doveli do tragičnog ishoda u Laktašima, a prvi je ono što smo svi mi ponijeli iz porodice.
“Porodica je osnovni i najvažniji stub svakog društva. Ako u
porodici djeca dobiju ono što im je potrebno, ako im se usadi potreba za
poštovanjem svakog čovjeka i pravih ljudskih vrijednosti, onda takve osobe,
neće činiti ništa što bi bilo na štetu drugome. Uz to, današnje društvene mreže,
portali i drugi mediji nemaju dovoljno dobru kontrolu i cenzuru sadržaja koji
mogu imati negativne posljedice po djecu, mlade, odrasle. Na drugoj strani,
stvorena je klima u kojoj, po svaku cijenu, treba doći do
“statusa” koji će zadovoljiti potrebe svih. U tim okolnostima mnogi
lako izgube smisao za dobro i posegnu za nasiljem raznih vrsta”, ističe za BUKU
Romić i dodaje da se kao pojedinci moramo pobrinuti da naše porodice budu izvori
naše sigurnosti i našeg pozitivnog djelovanja na svoju okolinu, da kao društvo
moramo biti jasniji i aktivniji u promovisanju pravih vrijednosti, a
institucije u provedbi zakona.
Koliko potcjenjujemo
dešavanja na mreži?
Društvene mreže su
već duži niz godina postale sastavni dio naših života. Kao i u realnom svijetu, i
ovdje je postalo važno da budemo prepoznati i uvaženi od strane drugih. To
je posebno značajno mladima i na to treba obratiti pažnju, kaže za BUKU Slađana Cvjetković,
psihoterapeut.
Pojašnjava da, razvojno gledano, u adolescenciji, društvo, odnosno
drugi, postaju dominantan izvor potvrde
vrijednosti mladog čovjeka, njegovih znanja, vještina, uvjerenja, a zatim
i statusa, jer, nezavisno od porodice, stvaraju
socijalne grupe kojima pripadaju, u
kojima zadovoljavaju različite emocionalne, psihološke potrebe. Porodica je, naglašava, i dalje važna, ali je
sada u drugom planu. Sada su važni lajkovi na fotografiju, reels, tekst, ako ga
ima, jer oni govore o prihvatanju, značaju koji im drugi pridaju, a tako ih
„socijalno prepoznaju“ odnosno potvrđuju kao vrijedna ljudska bića, čime se
gradi/nadograđuje i pozitivna „slika o sebi“, koja je između ostalog i osnov
postignuća.
Napominje i da ne treba zanemariti još jednu činjenicu vezano
za društvene mreže, a to je da putem njih dopiremo do daleko većeg broja ljudi i
njhove procjene, nego u realnom životu. Takođe, na društvenim mrežama velikom
brzinom se dijele sadržaji, gubimo na jedan način mogućnost da se
predomislimo, korigujemo, izmijenimo, izbrišemo, a pravo na komentar imaju svi
do kojih sadržaj dođe.
“Upravo iz ovih razloga uticaj sadržaja na društvenim
mrežama je veliki jer ‘nema
zaboravljanja’, a određeni sadržaj se može reaktivirati novim klikom, kao i
dodati novi komentar. Navedeno se često zanemaruje, a socijalna distanca koju
stvaraju ‘tastatura i ekran’ oslobađaju pojedince da ne ‘cenzurišu’ svoje riječi.
Veća je vjerovatnoća da će osoba kontrolisati svoje izražavanje kada vidi
drugoga, jer vidi njegovu emocionalnu reakciju, što pojačava svijest o uticaju
naših riječi na drugoga, te nas može motivisati da korigujemo rečeno, dok na
društvenim mrežama ove interakcije nema. Mi smo u svom doživljaju, svojoj
emociji, svojoj frustraciji, a riječ, bilo da je izrečena ili napisana, boli, a
ponavljanjem intenzitet neprijatnosti se ponavlja i podiže. Tako da sve što
važi u realnom svijetu, važi i u virtuelnom, uz mogućnost da se navedeno
ponavlja i da nešto započeto na mrežama može da se prelije u realan svijet, u
zajednicu u kojoj živimo i da nam na direktan način ugrozi kvalitet života, ali
i život uopšte”, pojašnjava naša sagovornica, dodajući da je virtualni svijet,
posebno mladima, jednako stvaran kao i ovaj u kojem jesmo, te ga je zato
neophodno uvažavati u tom kontaktu.
“Živimo u svijetu u kojem se nasilje relativizuje, dok se etiketiranje i omalovažavanje koriste kao argumenti u raspravi. Učimo da se pokoravamo autoritetu, da ne talasamo, dok se ljubaznost i
argumentacija smatraju slabošću. I upravo zbog toga jer živimo u
svijetu u kojem je naglašena poslušnost
autoritetu i trpljenje, ugnjetavanje drugih, slabijih, dođe kao rezultat, jer frustracija koja se trpi na kraju se ispoljava kroz
odnose sa slabijima, drugačijima, za koje se procjenjuje da nemaju ili imaju malo
socijalne moći, a sve sa ciljem prevazilaženja vlastitog osjećanja beznačajnosti,
nemoći, nevrijednosti. Otuda i naša poznata izreka – dobar i lud isto je”, naglašava Cvjetković.
Kako se zaštititi od
sajber nasilja
Od sajber nasilja se možemo zaštititi samo edukacijom,
informisanjem i razgovorima koji podstiču razmišljanje djeteta, mlade osobe.
Dobro je, kaže Cvjetković, krenuti sa
pitanjima o tome kako oni doživljavaju mreže, da li vide opasnosti, šta znaju o
opasnostima, kako bi se zaštitili i slično, a zatim se nadovezati kroz dijalog,
pohvaliti pozitivno, razgraničiti šta je „tužakanje“, a šta zaštita sebe, ohrabriti
ih da kažu roditelju ili drugom odraslom kojem vjeruju. Objasniti mladima i kako
nasilništvo djeluje na osobu – uznemiren si, steže te u grudima, kamen ti je u stomaku… Roditelji se takođe treba da se
informišu koje su institucionalne mjere zaštite, jer ovakve slučajeve treba prijaviti, a ne
rješavati samoinicijativno. I u konačnici, tražiti podršku, a ne izolovati se.
Cvjetković smo na kraju razgovora pitalii i kako prepoznati
žrtvu sajber nasilništva: “Svaka promjena ponašanja djeteta koja traje par dana
je signal da se nešto značajno dešava u životu djeteta. Dijete ne traži telefon,
a ranije je bio problem da ga ostavi, trza se kada dolaze notifikacije, skriva
ekran, potišteno je, povlači se, izbjegava da ide u školu, da se druži, izlazi, mijenja mu se apetit -najčešće opada,
ima problema sa spavanjem, razdražljivo je, plačljivo, opada mu uspjeh u školi i
slično.”