Dok se pojedini filmovi trude da temeljno istraže psihologiju psihopata i kriminalaca, većina scenarista radije se usredsređuje na scene haosa i ubistava umjesto na dubinsku analizu uma svojih zločinaca, prenosi Index.hr.
Ako vidite filmskog psihopatu kako se histerično smeje sopstvenom uništenju, budite sigurni da je riječ o filmskom klišeu, a ne o realističnom prikazu osobe s antisocijalnim poremećajem ličnosti. Ipak, jedno istraživanje pronašlo je izuzetak.
Najrealističniji filmski psihopata
Kako prenosi Slash Film, prema izvještaju objavljenom u Science Newsu još 2014. godine, jedan filmski ubica ističe se kao realističan prikaz psihopate.
Reč je o Antonu Čiguru iz filma Nema zemlje za starce, u režiji braće Koen, koji je 2007. osvojio Oskara za najbolji film. Čigur, koga je utelovio Oskarom nagrađeni Havijer Bardem, plaćeni je ubica koji svoje žrtve eliminiše pomoću pištolja koji se inače koristi za klanje stoke.
Međutim, Čigur nije samo ubica. On je tiho, intenzivno čudovište, potpuno odvojeno od svijeta oko sebe.
Nikada se ne smije poput manijaka – naprotiv, njegov osmjeh djeluje lažno i manipulativno. Anton Čigur jednostavno ne razumije ljudske emocije, što ga čini zapanjujuće tačnim prikazom pravog psihopate.
Trogodišnja potraga za istinom
Do ovog zaključka došli su forenzički psihijatar Samjuel Lested i njegov kolega Pol Linkovski nakon opsežnog trogodišnjeg projekta.
Dvojac je pogledao čak 400 filmova sa navodnim psihopatama kako bi utvrdio koji od njih najvjerodostojnije prikazuju psihopatiju kao poremećaj. Anton Čigur, prema njihovoj studiji, bio je apsolutni pobjednik.
Lested, koji je u sklopu svog rada intervjuisao i analizirao stvarne plaćene ubice, primjetio je da Čigur poseduje istu hladnu smirenost kao i njegovi pacijenti.
„Anton radi svoj posao i može da spava bez ikakvih problema. U svojoj praksi sreo sam nekoliko takvih ljudi. Bili su hladni, pametni, nisu osjećali krivicu, teskobu ili depresiju“, objasnio je Lested.
Visoko na spisku našao se i Hans Bekert, ubica dece koga je glumio Piter Lor u klasiku M, reditelja Frica Langa iz 1931. godine.
Uznemirujuće realističan psihopata je i Henri (Majkl Ruker) iz horora Henri: Portret serijskog ubice iz 1986. godine, koji djeluje bez plana, empatije i živi u potpunom haosu
Ikone horora koje nisu prave psihopate
Lested je takođe objasnio zašto mnogi poznati filmski zlikovci, koliko god bili zastrašujući, zapravo nisu tačni prikazi psihopatije.
Norman Bejts (Entoni Perkins) iz Hičkokovog Psiha klasičan je primjer. Kako je Lested primjetio, Norman pati od psihoze, što uključuje halucinacije i deluzije, ali to se razlikuje od bezosjećajne psihopatije.
Isto važi i za kultnog Hanibala Lektera (Entoni Hopkins) u filmu Kad jaganjci utihnu. Njegova uznemirujuća smirenost, koliko god bila filmski efektna, nije stvarna karakteristika psihopata, zaključio je Lested.