Ni sindikati ni lokalne organizacije u Srebrenici danas nisu organizovali nikakve sadržaje, povodom 1. maja – Međunarodnog praznika rada.
Nekadašnji običaj paljenja logorskih vatri uoči 1. maja zaboravljen je. Ulice ove rudrske varošice jutros su prazne. Većina ljudi otišla je u sela da obavljaju poljoprivredne poslove, a oni imućniji u turističke centre da provedu praznične dane.
Izletište Guber i još neka u okolini Srebrenice su prazna, izuzimajući jezero Perućac gdje su u vikend-naselje došli vlasnici vikendica da provedu praznik sa prijateljima pristiglim iz Federacije BiH, Srbije i inostranstva.
Na litici još stoji prijeratna parola “Živio 1. maj!”, ali je izletište Guber pretvoreno u gradilšte, koje je davno napušteno i nepristupačno je za izletnike.
U svijetu se danas obilježava 1. maj kao međunarodni dan borbe za prava radnika, ali je malo poznato da je prvi slučaj i pisani trag o njoj zabilježen 1427. godine baš u Srebrenici – 65 godina prije otkrića Amerike.
“Tada je došlo do pobune zbog ugnjetavanja rudara koje je vršio izvjesni Vladislav, nadzornik nad rudnicima”, navodi akademik Desanka Кovačević Кojić u knjizi “Srednjovjekovna Srebrenica – 14. i 15. vijek”, u izdanju Srpske akademije nauka i umetnosti, objavljenoj 2010. godine.
Taj podatak pokazuje da je borba za radnička prava na ovim prostorima počela čak 459 godina prije datuma koji se obilježava kao zvanični početak radničke borbe /1886/, a koji sindikati širom svijeta obilježavaju kao Međunarodni praznik rada.
Кao praznik 1. maj je ustanovljen 1889. godine na zasjedanju Druge internacionale kao Dan borbe za prava radnika u znak sjećanja na krvoproliće i ubistva na protestima u Čikagu toga datuma 1886. godine u kojim je učestvovalo 40.000 radnika, koji su tražili “tri osmice” – osam sati rada, osam odmora i osam kulturnog i drugog obrazovanja.
Samo osam godina nakon pobune srebreničkih radnika, zbog ugrožavanja njihovih prava, u istoj knjizi naveden je i podatak o prvom zabilježenom ekološkom protestu u svijetu 1435. godine, koji se, takođe, odnosi na Srebrenicu, u kojoj je radilo više topionica rude.
Naime, te godine Dubrovčani se žale despotu Đurđu Brankoviću na loše zdravstvene uslove u gradu i traže da se topionice izmjeste iz grada, što je on već bio naredio.
Ta naredba ekološko-zdravstvenog karaktera realizovana je s ciljem čistijeg vazduha u gradu i zaštite zdravlja stanovnika i može se reći da je preteča savremnog ekološkog shvatanja značaja očuvanja prirode.
Inače, Srebrenica se prvi put u dokumentima pominje 1232. godine.
Tada je Sveti Sava ustanovio Mitropoliju srebreničku kao kolijevku pravoslavlja na ovim prostorima, odnosno sa lijeve strane Drine, samo 13 godina nakon što je 1219. Srpska pravoslavna crkva dobila autokefalnost. Deset godina nakon ustanoljenja Mitropolije, a 23 godine nakon dobijanja autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve sagrđen je Manastir Svete Trojice u Sasama kod Srebrenice, 1242.godine, kao metoh Manastira Hilandar.
Srebrenica je od rimskog doba poznata kao rudarsko naselje Domavija. I danas na njenom području rade Rudnik olova i cinka “Sase” i Rudnik boksita, koji zapošljavaju ukupno 600 radnika, a prilikom nedavnih geoloških istraživanja, otkrivena su i značajna nalazišta bakra i zlata na dva lokaliteta.
Zahvaljujući rudarstvu, Srebrenica je bila razvijena sredina, a 1376. godine proglašena je trgovačkim mjestom, dok danas ima svega tri prodavnice i jedan market mješovite robe. Nema mesaru, pekaru, krojača, obućara, zelenaru, trafiku i od prije desetak dana u ovo mjesto ne stiže ni štampa i ukoliko neko želi pročitati novine treba da ode u susjedni Bratunac da ih kupi. /kraj/mp/foto