Mira Tošanović iz Bijeljine (65) posljedice rata osjeti i danas. Ranjena je u glavu, a u tijelu i dalje ima gelere. Život joj je težak i bez toga jer živi od 130 KM invalidnine.
Godinama je u potrebi za banjskom rehabilitacijom koja joj je bila nedostupna. Novca nije imala, a Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske nije joj omogućilo pristup na pravo na besplatnu banjsku rehabilitaciju.
Ovo pravo zagarantovano je od 2018. Zakonom o zaštiti žrtava ratne torture Republike Srpske, no nakon šest godina od stupanja Zakona na snagu, žrtve ratne torture našle su se po prvi put u javnom pozivu ministarstva.
Među 21 osobom sa statusom žrtve ratne torture koja je u toku prošle godine ostvarila pravo na banjsku rehabilitaciju, je i Mira.
Kaže da, tek kada je otišla u banju, shvatila je koliko joj je ona trebala godinama unazad.
„Ja sam se ponovo rodila“, priča ushićeno Mira.
To joj je, dodaje, bilo nesvakidašnje iskustvo.
„Nikad nisam u životu nešto tako doživjela. Nikad mi nije bilo ljepše”, dodaje Mira.
Nije sigurna u čemu je više uživala: terapijama, rekreacionom sadržaju, usluzi ili hrani.
Nakon pregleda zdravstvenog stanja, doktor joj je propisao individualnu terapiju.
„I godine su mene stigle, kičma mi se počela kriviti i doktor je to vidio. Terapija mi je pomogla“, zadovoljno se Mira prisjeća utisaka iz banje.
S njom je u istom periodu bila i Tanja (pravo ime poznato redakciji) koja dijeli slične utiske.
Kaže da je sama činjenica da ima pravo otići na banjsku rehabilitaciju od velikog značaja za psihofizički oporavak.
“Naročito uzimajući u obzir da se do sada nismo mogli prijavljivati na konkurse”, dodaje Tanja.
Kaže da bi infrastrukturalni uslovi mogli biti bolji, ali napominje da je vrijednost tretmana i boravka mnogo važnija od same uređenosti institucije koja vrši banjsku rehabilitaciju.
“Meni je (banjska rehabilitacija) najviše pomogla i smatram najboljim dijelom tretmana ljekovitu vodu i terapiju koja je imala jako pozitivan uticaj na mene”, kaže Tanja.
Obje su boravile u Banji Dvorovi u Bijeljini, a koja je izabrana tenderskom procedurom za banjsku rehabilitaciju.
Korisnici/e mogu u banju i mimo organizovanih grupa
Danijela Đurić Ristić, doktorica u Banji Dvorovi, pojašnjava da korisnici i korisnice dolaze organizovano u grupama, ali da u dogovoru sa Banjom mogu odlučiti doći i mimo grupe.
To je posebno bitno za one koji ne žele da se sazna njihov status ili da izbjegnu istovremeni dolazak sa drugim kategorijama poput bivših boraca.
Po dolasku u banju, prvi pregled vrši fizijatar koji kasnije određuje individualnu terapiju koja se primjenjuje tokom desetodnevnog boravka.
“U zavisnosti od indikatora na osnovu kojeg se određuje terapija korisnici imaju na raspolaganju bazen, hidroterapiju, podvodnu masažu, sve oblike elektroterapije, ultrazvuk, magnet, laser, vježbe, ručnu masažu. Zavisi od njihovih potreba i šta čije stanje zahtjeva”, pojašnjava doktorica Đurić Ristić.
Većina korisnika je u poznim godinama pa imaju problem sa kičmom, kukovima, zglobovima pa je fizioterapija najbitnija. Doktorica Đurić Ristić ističe i blagodati relaksacionih terapija.
“Šetnja, promjena sredine, razgovori s drugim ljudima, sve to na njih pozitivno utiče” dodaje doktorica Đurić Ristić.
Bitan aspekt u tretmanu žrtava ratne torture, u cilju što većeg opsega psihofizičkog oporavka, je i psihološka rehabilitacija koja nije predviđena zakonom te stoga nije dostupna u projektu banjske rehabilitacije.
“Kod nas ne postoji takva usluga jer nemamo našeg psihologa. Nama to nije isplativo niti moguće za organizaciju”, kaže doktorica Đurić Ristić.
Mišljenja je da bi žrtvama ratne torture psihološka podrška itekako bila od koristi.
“One imaju svoje traume i sigurno bi im značilo da imaju s kim popričati o tim problemima koji su možda veći od onih koje mi rješavamo. Ako bi bilo mogućnosti da se angažuje psiholog to bi njima sigurno bilo korisno”, mišljenja je doktorica Đurić Ristić.
Koliko je bitna psihološka podrška
Radojka Filipović, predsjednica Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Bratunac, kaže da su sve žrtve ratne torture u potrebi za psihološkom rehabilitacijom jer, kako kaže, “sve su prošle kroz psihofizičku torturu, tako da je prijeko potrebno da se pored rehabilitacije tijela istovremeno radi na psihološkoj podršci žrtvama ratne torture”.
Psihološkinja Slađana Đaković pojašnjava da bi banjska rehabilitacija za žrtve ratne torture bila upotpunjena kada bi se uključila psihološka podrška.
“Žrtve ratne torture nemaju posljedice samo na fizičko nego i na mentalno zdravstveno stanje. Zato bi trebalo da i u banjama imaju sve potrebno za cjelokupnu rehabilitaciju koja doprinosi kvalitetnijem životu”, kaže Đaković.
U toku psihološke podrške za vrijeme banjskog liječenja žrtve bi, kako objašnjava Đaković, dobile alate za suočavanje sa traumom.
“Pošto se usljed doživljene traume mjenjaju mentalni procesi, primjerice veliki broj žrtava ima dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) gdje su nam rana intervencija i kontinuirana podrška ključne za oporavak”, kaže psihološkinja i dodaje da tada dolazi do cjelokupnog oporavka “duše i tijela”.
Đaković navodi da im ovaj proces može pomoći u reintegraciji u društvu.
“Želim skrenuti pažnju zbog važnosti pravilnog rada sa žrtvama ratne torture, neophodno je da rukovodeći kadar sekundarnog nivoa zdravstvene zaštite povede računa o stručnom kadru, jer je neophodno da kolege koje rade u banjama budu specijalizovano obučene za rad sa traumom”, savjetuje Đaković.
Iz organizacije TRIAL International – Ured u BiH, koja se bavi pitanjima pravde i reparativnih mjera za žrtve ratnih zločina, navode kako je uključivanje žrtava ratne torture u javni poziv banjske rehabilitacije bio veliki korak naprijed u procesu implementacije zakona.
“Ovo pravo je od izuzetnog značaja za preživjele te se nadamo da će se isto omogućiti na što veći broj korisnika. Kvalitet usluge i sami projekat banjske rehabilitacije se treba poboljšati te prilagoditi u skladu sa potrebama preživjelih koji trebaju biti na prvom mjestu u ovom procesu. Njihove individualne zdravstvene potrebe su različite, te stoga treba planirati i prilagođene programe za žrtve ratne torture”, navodi Kenan Sadović, pravni savjetnik TRIAL International u BiH.
Kako Sadović ističe, ono što je tokom procesa usvajanja zakona izostalo je i organizovani program psihološke podrške.
“Ova komponenta može imati veliki značaj za što bolji psihofizički oporavak. Pravo na psihološku pomoć u kontekstu prava žrtava ratne torture treba biti implementirano ne samo tokom boravka u banji nego ga je potrebno izdvojiti na vidu organizacionog programa na nivou Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS-a, kaže Sadović dodajući da je primjećen nedovoljan broj mjesta u javnom pozivu resornog ministarstva.
Također Sadović navodi da se psihološka podrška treba ostaviti kao mogućnost za one žrtve ratne torture koje smatraju da bi im bila korisna, a ne kao obavezujuća norma koja ih uslovljava da moraju pristupiti ovoj vrsti podrške.
Neophodno povećati broj mjesta za odlazak žrtava ratne torture na banjsku rehabilitaciju
Uključivanje žrtava ratne torture u proces banjske rehabilitacije je efikasna reparativna mjera koja bi se trebala implementirati češće čime bi se omogućila kontinuirana podrška.
“Samo 21 pripadnik ove populacije je imao priliku da učestvuje u projektu zbog ograničenog broja mjesta. Godišnji broj predviđenih mjesta za banjsku rehabilitaciju za žrtve ratne torture je nedovoljan jer je manje od 10 posto žrtava ratne torture koristilo banju u 2024. godini. Ako se nastavi ovaj trend, trebaće više od 10 godina da sve žrtve ratne torture bar jednom odu u banju. Mnogi neće ostvariti to pravo jer biološki nestaju”, upozorava Filipović.
Vlasti su godinama uskraćivale pravo na banjsku rehabilitaciju, ali pozitivnih primjera je bilo u lokalnim zajednicama. Tako je Grad Derventa raspisao vlastiti konkurs kojim se omogućio žrtvama ratne torture odlazak na besplatnu banjsku rehabilitaciju.
Sadović navodi kako je proces informisanja potencijalnih korisnika banjske rehabilitacije naišao na poteškoće budući da se isti dijelio putem oglasnih tabli u općinskim ili gradskim institucijama. Također, konačna lista korisnika zakona koji su ostvarili pravo na banjsku rehabilitaciju se objavljuje javno na istim oglasnim tablama koje sadrže i lične podatke osoba zajedno sa statusom, imajući na umu da su žrtve ratne torture često iz malih lokalnih zajednica.
Iz TRIAL International-a u BiH su ukazali da je očigledan nedostatak smjernica koje bi trebale ponuditi direktne upute za zaposlene u prvostepenim organima od strane ministarstva za postupanje s različitim kategorijama žrtava ratne torture, a koje su potrebne za adekvatniju implementaciju Zakona, imajući u vidu osjetljivost povreda preživjelih, koje uključuju i ratno seksualno nasilje.
Prošlogodišnji javni poziv za banjsku rehabilitaciju je bio ograničen samo na osobe koje ostvaruju i novčana primanja prema Zakonu čime se pravi nepotrebna razlika između te dvije kategorije.
“Svakome bih to preporučila. Svakome”, priča s olakšanjem Mira.
Iz ministarstva su potvrdili da će idući javni poziv za banjsku rehabilitaciju žrtava ratne torture biti raspisan tijekom marta ili aprila ove godine.
Na pitanje da li će u ovogodišnjem pozivu doći do povećanja predviđenih mjesta za žrtve ratne torture, nismo dobili odgovor.