“Ako želite uništiti jedan narod, krenite od školstva, ne trebaju vam ni nuklearno oružje, niti dalekometne rakete” – citat univerzitetskog profesora iz Južne Afrike.
U Banjaluci je osnovano udruženje prosvjetnih radnika “Ipak se okreće”. Osnivači ovog udruženja su Sonja Nedić, profesorica matematike i informatike, Irena Radić, asistentica na Pravnom fakultetu u Banjaluci i Jelena Sandić, profesorica engleskog jezika. Ideja o Udruženju prosvjetnih radnika “Ipak se okreće” objelodanjena je 28.6.2024. godine, dok je registracija završena 13.11.2024. godine, nakon održane Osnivačke skupštine u Banjaluci.
Više o ovom Udruženju rekla je jedna od osnivača i član upravnog odbora udruženja “Ipak se okreće”, profesorica Sonja Nedić.
“Na samu ideju o osnivanju došli smo početkom 2024. godine, nakon neuspješnog sastanka sa Sindikatom. U želji da riješimo problem, pozvali smo predstavnika na sastanak, međutim, nije bilo konstruktivno, te se odlučujemo da velikom većinom izađemo iz Sindikata. Dolazimo do ideje da nam ipak treba nešto ili neko da nas okupi oko istog cilja, a to je bolji položaj prosvjetnog radnika po svim osnovama. Bili smo saglasni da su procesi vaspitanja i obrazovanja, u našoj državi, ‘zadnja rupa na svirali’. Trideset godina se apsolutno nije čuo glas prosvjetnog radnika, a stanje je sve gore. Shvatili smo da je dosta i da ovaj sunovrat obrazovanja mora da stane”, rekla je Nedić na početku razgovora sa novinarom portala BUKA.
Priča o Udruženju se brzo proširila, te su osnivači dobili mnogo podrške od kolega širom Republike Srpske.
“Naravno, ima i onih koji ne vjeruju sami u sebe, pa ni u naše Udruženje, ali su tu. I u njima postoji tračak nade da ipak možemo nešto da promijenimo. Okupljamo i entuzijaste, ali i sve one koji gaje i mrvicu nade u bolje sutra što se tiče naše profesije. Oni koji su nijemi i gluvi na čitavu ovu priču su ljudi koji možda ne smiju da nas glasno podrže iz nekih svojih razloga ili ljudi koje je ovo dugogodišnje ćutanje ‘ubilo u pojam’ i samo čekaju penziju. Kroz sam proces promovisanja Udruženja na društvenim mrežama i putem medija nismo primijetili da nekom ‘smetamo’, da nas neko ‘proziva’ i slično. Nadležne institucije još uvijek nismo kontaktirali, a nisu ni oni nas u bilo kom smislu. Zaista se kroz ovih pola godine trudimo da energija koju šaljemo bude pozitivna, nikako napadačka ili prozivalačka. U sferi našeg interesovanja negdje i nije bavljenje tim da li i kome smetamo. Smatramo da se razgovorom i jasnim činjenicama može mnogo toga riješiti ili bar definisati kao problem. Ljudi su prepoznali ono što pokušavamo da uradimo na pravi način. Oni kojima smetamo mogu biti samo ljudi koji ne žele samostalne, obrazovane, samomisleće ljude. Naša misija je na korist cijelog društva i apsolutno ništa rušilačko u njoj nema”, naglasila je naša sagovornica.
Ona je navela i osnovne ciljeve Udruženja, a to su: zalaganje za poboljšanje sveukupnog položaja prosvjetnog radnika, saradnja sa relevantnim institucijama, zalaganje za kvalitet i unapređenje vaspitno-obrazovnog procesa, izrada i realizacija projekata iz oblasti obrazovanja, nauke i kulture, organizacija i promocija različitih kulturnih, obrazovnih i humanitarnih dešavanja, ali i drugi ciljevi iz oblasti obrazovanja, nauke i kulture.
“Za sve navedeno, a i više od toga, već se borimo i promovišemo na različite načine. Naša dalja djelovanja upravo i jesu usmjerena ka ispunjavanju ciljeva. Položaj prosvjetnog radnika u zadnjih pet godina se srozao do dna. Svjedoci smo sve učestalijih fizičkih napada na kolege, što je negdje zaista alarmantno. Učitelj više nema autoritet u učionici, djeca su preslobodna, teško im je držati pažnju, škola im je dosadna. Nemate više metode da učenike koji prave probleme na nastavi i ometaju časove za to i sankcionišete, osim da učenika upišete u napomenu i eventualno snizite vladanje. Ocjena iz vladanja se opet nigdje ne računa i ne gleda. Zavladao je trend da se unutar porodice ili na porodičnim slavljima o prosvjetnom radniku priča ružno, bez poštovanja, sa omalovažavanje, i sa tim dijete dolazi u školu. Položaj nam se degradira unutar same porodice, a porodica bi trebalo da je stub društva. Na glave su nam natovareni takozvani timovi, aktivi, dežurstva, priredbe, takmičenja mimo radnog vremena, kojekakve edukacije i seminari, dvojna dokumentacija, obični i elektronski dnevnik, razredništva koja su u zadnje vrijeme više psihološka savjetovališta i djece i roditelja, stručna usavršavanja, razvojni planovi škole – vidite li igdje čas? Ne! Čas i učionica su postali tridesetak odsto našeg posla. Sve ostalo smo pisari, psiholozi, tete čuvalice, pedagozi, sociolozi, doktori, bake, mame, tate”, naglasila je Nedić.
Ona dodaje i da sam sistem ide u smjeru da potpuno degradira prosvjetnog radnika.
“Znate li da je za prijavu nastavnika inspekciji dovoljna jedna konvertibilna marka na računu? Čak se ne morate ni potpisati, savjetnici izlaze na teren i na anonimne prijave. A kome se može požaliti prosvjetni radnik ukoliko trpi bilo kakav pritisak ili maltretiranje na poslu, bilo od djece ili roditelja? Pa ne postoji ta adresa izuzev uprave škole, kojoj su takođe ruke poprilično vezane ili jednostavno usta zalijepljena trakom. Ipak, možda najveća boljka obrazovnog sistema jeste stranačko zapošljavanje, gdje često priliku ne dobiju najbolji kandidati, već oni podobni. Takvi, obično, nisu u mogućnosti da objektivno i suvereno odlučuju u svojoj učionici, što značajno urušava autoritet, ali i entuzijazam onih koji bi svojim radom još uvijek da se pokazuju i dokazuju. Obrazovanje je prepušteno entuzijazmu pojedinca, jer nadležne institucije nijednim gestom ne pokazuju želju da nagrade one koji postižu zaista vrhunske rezultate”, istakla je Nedić.
Naša sagovornica naglašava da je jedna od velikih boljki našeg obrazovnog sistema ta što je on na dnu liste prioriteta svih vlasti i vlada koje su vladale Republikom Srpskom od 1992. godine.
“Ništa, ili skoro ništa, nije se promijenilo. A i ako jeste, bolje da nije. Od najviše do najniže instance obrazovne vlasti karakteriše postavljanje ljudi iz potpuno drugih branši na rukovodeće pozicije. Donosioci odluka o ovoj važnoj društvenoj sferi, kao što je prosvjeta, trebalo bi da budu naše kolege, neko sa dugogodišnjih iskustvom u učionici i zbornici. Neko ko razumije i najsitniji detalj učiteljskog zanata, a ne menadžer, novinar, ekonomista, ugostitelj. Nedavanjem prioriteta stručnosti, kvalitetu i postignućima u oblasti obrazovanja svjesno se potkopava prosvjeta i u temelju radi rđavo”, naglasila je sagovornica.
Ona dodaje da je opremljenost naših škola ‘sramotna za 21. vijek’.
“Od tehničkih alata za nastavu posjedujemo nešto računara, koji su muzejski primjerci. Interaktivne table su na nivou statističke greške, a laboratorije i opremljenost učionica u kojima se izučavaju prirodne nauče su misaona imenoca. Upravo iz tog razloga su učenicima ovi predmeti i najteži, jer nemaju mogućnost da povežu teoriju i praktičnu primjenu”, navela je Nedić.
Profesorica Nedić je naglasila da je vršnjačko nasilje u konstantnom porastu i da je sve više vandalizma.
“Djeca mnogo borave na društvenim mrežama i pred TV ekranima, baš zato su kojekakvi jutjuberi i influenseri i uzor današnjoj djeci. Većina njih promoviše nasilje, fizičko i verbalno, internet nasilje i sve što je loše. Svjedoci ste i posljednjih “tik-tok” izazova koji su doveli do ozbiljnih fizičkih ozlijeda učenika. Učenici nemaju empatije, razred više nije zajednica. Sve se materijalizovalo, pa je obično odbačen svako ko ne nosi original Najk ili nema Ajfon. U svojim etiketiranjima su nemilosrdni i poprilično zlobni sa ciljem da povrijede i psihički poljuljaju osobu sa druge strane. Djeca su sve više manipulativna, kako jedni prema drugima, tako i prema roditeljima i nastavnicima. Obično su problem oni koji kod kuće nemaju pravi uzor ili koji potiču iz disfunkcionalnih porodica. Takvi učenici ne poštuju nikakav autoritet, jer poštovanje nisu izgradili kod kuće. Roditelji takve djece ne vide problem ili ne žele da ga vide, pa škole i nastavnike tuže, dovode advokate. Nebrojeno puta su se vaspitno-disciplinske mjere za takve učenike i povukle, jer se išlo linijom manjeg otpora ili se jednostavno pribojavalo tužbi, žalbi i inspekcija, za koje unaprijed znamo ishod”, istakla je Nedić na kraju ragovora.