Olivera Nedić, profesorica geografije i etnologije iz Doboja napisala je otvoreno pismo nadležnima o položaju prosvjetnih radnika.
Otvoreno pismo prenosimo u cijelosti:
Poštovani donosioci odluka, nadležna ministarstva, institucije i svi oni koji posljednjih godina određuju sudbinu obrazovanja,
Ovo pismo je nužan čin jer se već godinama gleda kako prosvjetni radnici nose teret koji niko drugi ne želi ni dotaknuti, a zauzvrat dobiju poruku da su na dnu hijerarhije društvenih prioriteta.
Ako je posljednje “povećanje plata” sve što ovaj sistem ima da ponudi ljudima na čijim leđima stoji čitava generacija učenika, onda to nije nikakvo povećanje, nego jasna demonstracija poruke koliko je prosvjeta marginalizovana. Opet smo poniženi. Devedeset maraka, iznos koji se u jednoj kupovini pretvori u pet namirnica i jednu frustraciju više, predstavlja granicu vaše “reforme”. Tri godine najava, medijskih fanfara i obećanja, da bi se prosvjeti dobacio iznos koji ne mijenja ništa osim što ponovo vrijeđa inteligenciju.
A o izjednačavanju koeficijenata? Ni slovo.
Prosvjeti se i dalje poručuje: “vi ste servis, ali ne i službenici”, “vi imate odgovornost, ali ne i prava”, “radite sve, a ipak ste niže rangirani od svih”.
Istovremeno, od nastavnika se traži da budu sve, učitelji, psiholozi, socijalni radnici, administrativni izvršioci, zapisničari, terapeuti, zaštitari, ljudi koji će smirivati krize, gasiti požare u razredima, amortizovati bijes roditelja, i usput poučavati gradivo koje se stalno nadograđuje (mahom reprodukcijom i pohranom neupotrebljivih podataka), dok se njihova zaštita i status ne mijenjaju godinama.
U ovakvoj klimi nije iznenađenje što se broj incidenata povećava, od nasilja u Bijeljini, do nedavnih prijetnji profesorici u Beogradu da “mora dati pozitivnu ocjenu”, slučaj vrsnjackog nasilja u Mrkonjić Gradu, i ostali slicni slucajevi. Ti incidenti su samo vrh ledenog brijega. Ono što niko ne snima mnogo je češće, mnogo teže i mnogo opasnije, i sve završava na leđima ljudi koji svakog dana ulaze u učionice usprkos svemu. Na kraju krajeva, doživjeli smo Ribnikar i svi pomislili ovo je crveni alarm za nadležne. No, ništa se nije promijenilo.
Postoji još jedan sloj problema o kojem se uporno šuti. Politika je odavno stavljena pod školski krov i tu počinje negativna selekcija.
Umjesto da najbolji, najkompetentniji i najposvećeniji biraju nastavničke fakultete, često ga upisuju oni koji su jedva prosli maturu, a vrednuju ih oni čija stručnost ne bi prošla ni najosnovniju provjeru.
Zbog toga imamo situaciju da oni koji poslije u struci ocjenjuju i vrednuju rad nastavnika nerijetko imaju manje znanja o matičnom predmetu nego sami nastavnici. Umjesto da se ocjenjuje kvalitet nastave, rezultati učenika, razvoj vještina i savremena metodika, fokus se prebacuje na birokratske markere: obrasci, papiri, zapisnici, dnevnici, administracija koja raste kako bi prikrila ono što je stvarno važno, ishode.
A ishodi nisu dobri.
I to se najjasnije vidi kad naša djeca odu u drugi obrazovni sistem. Tada se pokaže da ih nismo pripremili ni za sljedeći ciklus školovanja, ni za tržište rada 21. vijeka. Ne zato što su djeca nesposobna, nego zato što ih sistem nije učio onome što treba.
U tome je caka i ključ. Loši rezultati nisu uzrok, oni su posljedica erozije koja traje godinama.
Jer ko bi danas zakoračio u struku u kojoj nisi adekvatno plaćen, nemaš status državnog službenika, sistem te ne štiti, roditelji ti prijete, djeca te snimaju, birokratija te zatrpava, politika ti postavlja nadređene, zakon je donesen na tvoju stetu i moze se desiti da do kraja radnog vijeka ne dobijes ugovor na neodređeno jer si preči u skupljanju glasova, a ako dobijes na neodređeno pitanje je da li ces i dalje skupljati, a reforma, reforma je vječna najava koja nikad ne postane stvarnost? I sve to za manje od 1000 EUR.
Ko bi, osim onih koji još imaju dovoljno idealizma u sebi da vjeruju da ovaj posao vrijedi, usprkos svemu?
Ovo pismo ne traži još jedan okrugli sto, sastanak, još jednu strategiju, još jedan dokument koji će završiti u ladici.
Traži priznanje realnosti, prosvjeta više ne može opstati na ovakvim temeljima.
Ako želite ozbiljno društvo, počnite od ljudi koji ga obrazuju.
Ako želite djecu koja znaju, misle i razumiju, umjesto da samo pamte, dajte nastavnicima uslove, normalne plate, zaštitu, status i dostojanstvo koje zaslužuju.
Ako želite reformu, maknite politiku iz školskih hodnika i vratite obrazovanju ono što mu pripada: kompetenciju, znanje i profesionalizam.
Sve ostalo je samo simulacija brige.
Zato, poštovani nadležni, vrijeme je da priznate ono što svi već znaju, prosvjeta drži ovaj sistem da ne padne, iako je sama dovedena na rub izdržljivog. I to više ne može trajati. Ako ovo stanje nastavite ignorisati, stići će vas posljedice koje se ni radikalnim, niti promptnim mjerama neće moći ispraviti.
Sa punim poštovanjem, u ime svih nastavnika koji svaki dan iznova biraju djecu usprkos sistemu koji ih ne bira.