Proljetna sjetva na pragu, a ratari širom zemlje suočavaju se sa ozbiljnim finansijskim problemima koji ugrožavaju početak proizvodne sezone. izostanak podrške nadležnih i nemogućnost da obezbijede osnovne resurse potrebne za rad, bacaju sjenku na jednu od najvažnijih faza agrarne proizvodnje.
Troškovi proizvodnje veći od same isplativosti
U Semberiji, najvećoj bh. žitnici, proljetna sjetva ove godine zapravo je pitanje preživljavanja, a ne samo proizvodnje. Visoki troškovi, neuređeno tržište i kašnjenje podsticaja ostavljaju ratare u situaciji da je svaki naredni korak upitan. Cijene repromaterijala ove godine dostigle su rekordne visine, a poljoprivrednici se nalaze u bezizlaznoj situaciji gdje su troškovi proizvodnje gotovo neizdrživi. Zarada koja se može očekivati od prodaje uroda ne samo da je manja, nego je sve teže i ostvariti.
Mustafa Gradaščević, proizvođač sa dugogodišnjim iskustvom za BUKU objašnjava:
“Situacija je izuzetno teška. Ove godine je kilogram sadnog luka dostigao cijenu od 5.00 KM, dok je prošle godine je bio oko 3.60 KM. Takođe, MPK đubriva su poskupila, kao i druge vrste sjemena. Mi smo, nedavno, za nekih 10 dunuma površine kupili sjeme dinje i kupusa i to smo platili skoro 5.000 KM. Tako da će ova godina biti izuzetno teška i skupa za proizvodnju”.
Ukoliko se ne poduzmu konkretni koraci u smislu regulacije tržišta i osiguravanja sistemske podrške, ovogodišnja sjetva mogla bi biti samo početak dugoročnih problema za poljoprivredni sektor.
“Poljoprivreda je u velikom problemu. Kad nas je bilo najviše, budžet za poljoprivredu je bio najmanji, a sad kad nas je najmanje imamo najveći budžet. I opet je neuređena isplata. Ministarstvo poljoprivrede RS nam duguje milion i 300.000 KM po osnovu neisplaćenih podsticaja. To je katastrofa. Nismo dobili još uvijek ni prošlogodišnju premiju za pšenicu od lokalne zajednice. Ja ne znam šta oni svi misle sa nama, kako misle da opstanemo i proizvedemo neophodne količine hrane. U svim razvijenim zemljama domaća proizvodnja stavljena je na prvo mjesto, samo kod nas vlasti guše domaću pšroizvodnju hrane i troše silne pare na uvoz tuđe. Ovo nema nigdje. Nema BDP-a. Nekad je poljoprivreda bila prva u bruto društvenom proizvodu, a sada smo na poslednjem mjestu”, ističe za BUKU Savo Bakajlić, predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača Semberije i Majevice.
Smanjenje broja poljoprivrednika: Mladi odustaju od proizvodnje
U trenutnoj situaciji sve manje mladih ljudi odlučuje da se bavi poljoprivredom. Neizvjesnost i dugovi ih obeshrabruju da preuzmu upravljanje poljoprivrednim gazdinstvima, dok stariji, umorni i prezaduženi, nemaju više dovoljno energije da se nose sa svim izazovima.
“U Semberiji je 2015. godine bilo 12.000 proizvođača, a sada ih ima svega 2.000. Ljudi masovno odustaju od proizvodnje, sela ostaju pusta. Sa ovakvom agrarnom politikom iz dana u dan nas je sve manje. Ali niko se ne zapita kuda ovo vodi i šta će biti sutra kada ne bude bilo domaće hrane, kada se sve bude moralo uvoziti i kada budewmo uslovljeni cijenama koje nam diktira neko sa strane”, kaže za BUKU Bakajlić.
Sa nekadašnjih 30 dunuma, Milisav Petković ove je godine smanjio proizvodnju na svega 15 dunuma. Proizvodnja je, kaže, postala neisplativa te je riješio da uloži što manje kako bi izbjegao gubitke.
“Smanjio sam proizvodnju, prepolovio sam. Nema se sredstava. Ja još uvijek vraćam dugove od propasti koja nas je ljetos zadesila sa pšenicom. Cijena koju smo dobili za otkup bila je mizerna, te smo ostali u velikim gubicima. I tako svake godijne. Sada više nemam računa da ulažem. Sadim samo onoliko koliko je potrebno da prežive moji ukućani, ja od ovoga prehranjujem porodicu. U bajke nadležnih više ne vjerujem- svake godine ista priča, kažu- sadite, podrška će doći, mora se jačati poljoprivredni sektor i ondas okrenu leđa, a mi ostanemo u gubicima i prepušteni sami sebi. Dosta je bilo”, kaže za BUKU Petković.
Priče o neisplaćenim podsticajima i lošoj organizaciji tržišta postale su svakodnevna rutina. I dok je poljoprivreda nekada bila oslonac bh. ekonomije, danas je sve više očito da su ratari prepušteni sami sebi..
“Upravo sada sam na terenu. Ljudi ne znaju hoće li i kako moći da prežive još jednu godinu. Poljoprivreda u Bosni i Hercegovini je zaista u velikoj opasnosti. Ako ne dobijemo odgovarajuće podsticaje i ako ne dođe do ozbiljne promene u agrarnoj politici, ovo će biti kraj za mnoge koji još uvijek opstaju”, kaže za BUKU proizvođač Slaven Milićević.
Miličević dodaje da su mnogi mali proizvođači već prestali s radom ili prešli u druge djelatnosti jer je poljoprivreda postala neisplativa. Posledica svega toga je i smanjenje obradivih površina, jer ratari, koji su nekada ulagali u veću proizvodnju, sada jedva sastavljaju kraj s krajem.
“Prošle godine smo posadili pšenicu, ali nismo dobili ni polovinu onoga što nam je obećano. Cijene su bile niske, a troškovi visoki. Sada moramo da se borimo da preživimo ovu godinu, da bi uopšte mogli razmišljati o budućoj proizvodnji”, objašnjava Miličević za BUKU.
S obzirom na trenutnu situaciju, mnogi poljoprivrednici se plaše da bi proljetna sjetva ove godine mogla biti posljednja šansa za preživljavanje sektora. Ratari su svjesni da ukoliko ne dobiju hitnu pomoć i stabilizaciju tržišta, zemlja bi mogla da se suoči s velikim deficitom domaće proizvodnje hrane.
“Ljudi nemaju više povjerenja u vlasti. Svake godine obećavaju, ali ništa se ne mijenja. Niko ne misli o budućnosti domaće proizvodnje, a ni o tome kako će izgledati tržište hrane. Ako ništa ne uradimo, vrlo brzo ćemo uvoziti sve što jedemo”, rekao je za BUKU Rade Ivković proizvođač povrća iz Semberije.
Poskupljenja kao neposredna posljedica poljoprivredne krize
Dok ratari čekaju pomoć koja nikako da stigne, građani već osjećaju posljedice. Iz dana u dan hrana je sve skuplja, uključujući osnovne životne namirnice, a građani se suočavaju sa sve većim troškovima života.
“Evo, pogledajte primjer: jesenas se u sjetvu hljebnog žita moralo uložiti minimum 5.000 maraka po dunumu. Mi se zadužujemo kod banaka, kod mikrokreditnih organizacija, kako bi smo posijali. Onda, dođe žetva – nama se za tu proizvedenu pšenicu ponudi cijena od 0,25 KM po kilogramu. To je strašno! Mi ne možemo pokriti ni dio duga sa tom zaradom, a kamo li da nam ostane da preživimo godinu i uložimo u novu proizvodnju. I na sve to, kada nas tako ojade, onda dođe par pekara i dogovori da cijena hljeba poraste za 20%. Pa, ljudi moji. Pprema ovoj cijeni pšenice , hljeb ne bi smio biti skuplji od 70 feninga”, upozorava Bakajlić.
Poskupljenje hljeba nije samo pitanje fabrike koja ga pravi. Cijeli sistem je povezan, i ako poljoprivreda trpi, trpe i svi drugi sektori.
Ekonomista Milenko Stanić za BUKU naglašava:
“Poskupljenje hljeba je samo odraz nesređene poljoprivredne proizvodnje i niskih otkupnih cijena. Ratari su na ivici opstanka, a svakim poskupljenjem repromaterijala i osnovnih životnih namirnica, građani postaju sve siromašniji. Za takav ciklus nema rješenja bez temeljnih reformi u agrarnoj politici, kao i u cijelom sistemu koji reguliše trgovinu hranom.”
Potrošači osjete posljedice: Potrebna je hitna akcija
Iz bijeljinskog Udruženja potrošača ukazuju na činjenicu da cijene osnovnih životnih namirnica u BiH nisu daleko od onih u EU, ali su mjesečna primanja daleko niža.
“Potrošači već sada osjećaju posljedice poljoprivredne krize. Poskupljenje osnovnih životnih namirnica, uključujući hljeb i druge proizvode, direktna su posljedica nesređene proizvodnje. Ako trenutna situacija ne bude hitno riješena, smatramo da će situacija postati još ozbiljnija za sve građane, jer će poskupljenja hrane biti svakodnevna pojava”, navodi za BUKU Jovan Vasilić, predsjednik Udruženja potrošača “Zvono” iz Bijeljine.
Iako se iz godine u godinu ponavljaju iste priče o važnosti poljoprivrede i povećanju podrške, stvarnost je sasvim drugačija. Bez konkretnih i pravovremenih akcija, bh. poljoprivreda se suočava s budućnošću koju nije lako predvideti. Ako se ne donesu hitni reformski potezi, domaći proizvođači mogli bi postati stvar prošlosti, a Bosna i Hercegovina mogla bi postati potpuno zavisna od uvoza hrane, s nesagledivim ekonomskim i socijalnim posljedicama.