Smail Žilićć uspješni je privrednik iz Bosne i Hercegovine koji je 2014. godine
na Kupresu osnovao firmu PTP ”Kupres Milch” doo gdje je započeo proizvodnju
jako kvalitetnog kupreškog sira za koji je dobio mnogobrojne nagrade. Žilić je
magistar poljoprovrednih nauka, a do 1992. godine radio je kao stručni saradnik
u Poljoprivrednom zavodu u Doboju kao poslovnoj jedinici UPI
Poljoprivrednog instituta Sarajevo. Nakon 1995. godine desetak godina vodio je projekte njemačkog zadružnog i Rajfajzen
saveza iz Berlina, kao jedinici Saveznog ministarstva za međunarodnju saradnju
i razvoj (BMZ). Tim projektima Žilić je sa svojim stručnim timom u Bosni i
Hercegovini i Crnoj Gori opremio, obučio i pokrenuo proizvodnju u ukupno pet
projekata.
Novinar Buka magazina bio je gost
sirane na Kupresu gdje ga je domaćin i vlasnik firme Smail Žilić upoznao sa
proizvodnjom, dosadašnjim uspjesima, ali i o postojećem stanju u svijetu
proizvodnje mliječnih proizvoda, koje u Bosni i Hercegovini ne stoji dobro, čak
šta više katastrofalno je.
”Sa proizvodnjom sam
krenuo 2014. godine u neuslovnom objektu i plaćao veliku zakupninu jednog drugog pravnog subjekta koji
je nedugo zatim otišao pod stečaj. Kako je u stečajnom postupku tog drugog
pravnog lica došlo do nezakonitih radnji stečajnog upravitelja, a to je
klasična shema stečajnih postupaka, odlučio sam kupiti devastirani prostor
prijeratne kupreške mljekare. Dovoljno je reći sa sam iz tog devastiranog prostora
izvukao ukupno 122 kamiona, to jest komunalna kontejnera smeća. Nakon samo
godinu dana uselili smo u taj prostor i pokrenuli proizvodnju u sasvim
adekvatnim i namjeniskim prostorima koji odgovaraju svim uzusima, procedurama i
pravilnicima za ovu vrstu proizvodnje. Dokaz tome i sticanje izvozne dozvole za
veoma kratko vrijeme”, rekao je Žilić pojašnjavajući pokretanje svoga biznisa.
On je dodao da je možda parodaksalno, ali da njegova firma sireve radi samo i
isključivo od mlijeka, jer je poznato da postoje i biljni sirevi koji se kod
nas prodaju pod etiketom – mliječni.
”Namjera nam je, i već smo na tom polju uradili
dosta, da od sirane napravimo
edukaciono-obučni centar za proizvodnju sireva gdje će se moći educirati
i studenti i đaci ali i farmeri proizvođači mlijeka. Mi naše sireve radimo
isključivo i samo od mlijeka, uz prednost
korištenja mlijeka sa ovog kupreškog platoa, kao i područja sličnih ovom
ovdje, sir ima okus sira. To prepoznaju naši potrošači i konzumenti pa na svim
veći manifestacijama: od novosadskog sajma, Balkan cheese festivala, ZEPS-a i
po pravilu budemo ocjenjivani kao najkvalitetnijim proizvodom. I to ne od
strane neke komisije ili žirija već i od samih potrošača, konzumenata i
„običnih“ ljudi. Te su nagrade
najvjerodostojnije i najdraže. Tako da smo, recimo, na Balkan cheese festivalu u Beogradu, kao
najeminentnijem skupu proizvođača sireva sa ovih područja pet puta pobjedili za
najbolji kvalitet sira, od čega četiri
puta zaredom, što se do sada nikada nije desilo”, objasnio je Žilić.
Sagovornik je dodao da njegova sirana,
tehnološki gledano, krupreški sir pravi na tradicionalan način.
”Postoje tu neke korekcije i modifikacije, koje
sam sam uradio, i došlo se do ovog prepoznatljivog ukusa naših sireva. Mlijeko
sa ovih područja je mlijeko dobiveno od muznih grla koja bukvalno pasu
ljekovito bilje i ljekovite trave, i to mu dodatno daje prefinjen ukus.
Napomenuću, ulica u kojoj se mljekara nalazi se zove Put ljekovitog bilja. I ne
slučajno. Mlijeko preuzimamo od naših farmera, jer bi bio preveliki zalogaj
oslanjati se na proizvodnju mlijeka u sopstvenoj režiji. Ovo je sam po sebi
toliko zahtjevan posao, da traži od svakog učesnika u tom lancu maksimalan
angažman”, rekao je vlasnik sirane.
Žilić je naglasio da njegova firma ima stručne
tehnologe i da su oni jako važna karika u lancu kako bi kupreški sir bio
kvalitetan.
”Ne možemo zatvarati oči
i ne reći da se danas, nažalost, na
našem tržištu ne nalazi sve manje pravog sira, sira napravljenog od čistog
mlijeka. U ovoj bespoštednoj trci za ekstraprofitom, sve je manje bitan i važan
krajnji konzument i potrošač pa se u tehnologiji proizvodnje sireva koristi sve
ono to smanjuje proizvodnu cijenu po jedinici mjere a povečava dobit:
emulgatori, stabilizatori, boja, škrob iz krompira, sojino ulje, palmino ulje i
slično. Nažalost, sve je više surogata u sirevima, kao osim toga i u svim
drugim proizvodima, a sve manje pravog mlijeka”, kazao je Žilić i dodao da se
nada da će i njegovi potomci imati interesovanje da nastave i prošire biznis
koji je on započeo.
Međutim, Žilić je svjestan da bez učenja i unapređivanja u poslu i stalnog
dopunskog nadograđivanja znanja ne može biti ni uspješne proizvodnje.
”Kao diplomiranom
inženjeru stočarstva i čovjeku, koji je desetak godina svog života proveo sa
jednim od najboljih stručnjaka iz ova oblasti, usudit ću se reći i u svijetu
dr. Edgarom Sprirerom iz Njemačke, bio je izazov upustiti se u avanturu
vlastite proizvodnje. Na svu sreću sada
moja djeca imaju priliku i mogu ne samo nastaviti ovu proizvodnju već je
unaprijediti stalnim praćenjem tehnoloških standarda kada je u pitanju
proizvodnja sira. Dobra osnova i podloga je tu, ja sam još u dobroj umnoj i
fizičkoj kondiciji da ih uputi u sve
tajne i tehnike, tako da ne bi smjelo biti sumnje da će se ovaj kvalitet
zadržati i u budućnosti”, rekao je sagovornik.
On nam je pojasnio i zbog čega je u posljenjih nekoliko mjeseci došlo do
velikog poskupljenja mlijeka u našoj zemlji.
”Prije svega, važno je
reći da je mlijeko kao primarni proizvod sela već decenijama bio žestoko i
bezobrazno potcijenjen. I prije ili kasnije je „moralo puknuti“. Ja bih lično
volio, iako od sirovog i svježeg mlijeka ovisim, da mlijeko u otkupu prema
primarnom proizvođaču, seljaku, bude recimo dvije konvertibilne marke i više od
toga. Zašto? Pa iz prostog razloga što ovo mlijeko ne raste na grani i ne pada
iz nebesa: kravu treba nahraniti, očistiti, pomusti, voljeti je i cijeniti.
Svako mjesto na ovoj planeti bi moralo imati jedan te isti spomenik – gospođi
kravi. Ona bukvalno održava ovu našu civilizaciju u životu. I što prije
shvatimo i prihvatimo lakše ćemo opstati. Nema opstanka čovječanstvu bez
gospođe krave. Sve je na nju oslonjeno i za nju vezano: nema ratarstva, nema
povrtlarstva, vočarstva i vinogradarstva bez nje. A neće biti ni nas ako ne
promjenimo percepciju da ova proizvodnja „smrdi“, da se ne isplati, da to treba
neko drugi da radi a mi ćemo samo otići u supermarket i kupiti to nešto što je
bijele boje i asocira na mlijeko. Hemija koju sada obilato koristimo i jedemo
će uništiti ovu civilizaciju i nas same. A u svemu je hemija”, naglasio je
Žilić.
On je istakao da Bosna i Hercegovina ima ozbiljne probleme vezane za
proizvodnju mlijeka.
”Mi smo već sada ostali
bez značajne proizvodnje i ako se ovaj trend nastavi, a mislim nažalost da
hoće, mi ne da ćemo ostati bez ove proizvodnje i ona će se ugasiti. Ima više
razloga zašto je to tako. Percepcija društva je da je sramotno i ponižavajuće
baviti se ovom proizvodnjom i biti „seljak“ i reći idem pomusti kravu, ili idem je istimariti.
Nema adekvatnog odgovora države i državnih institucija na stanje koje se iz
godinu u godinu pogoršava. Reakcija nadležnih institucija u vremenu plandemije
je bila katastrofalna, neaxdekvatna i nedovoljna. Kako primarnim proizvođačima
mlijeka, tako i prerađivačima. Od svih svih silnih para koja su se vrtila po
medijima za spas poljoprivrede u ublažavanju posljedica djelovanja plandemije
corone, poljoprivreda je dobila 8-9 milona maraka, a od toga ni trećinu
stočarska proizvodnja. Sramotno malo. Bez omalovažavanja i potcjenjivanja
drugih vrsta proizvodnji, proizvodnja
svježeg sirovog mlijeka je morala imati primat. A nije. Danas ženjemo
što smo u koroni posijali, poklali i smanjili stočni fond, a da bi ga
eventualno barem vratili na taj stadij trebat će nam minimum četiri godine. A
znajući nas kakvi smo nećemo u tome uspjeti ni za četrnaest godina. Moja
mljekara i ovaj visoko kvalitetan proizvod nije bio podržan niti sa jednom
markom u preživljavanju ove globalne kataklizme zvane korona. Kriza je nekome
majka, a nekome maćeha. Mi pod hitno
moramo uraditi radikalne poteze i rezove”, naglasio je Žilić.
On je pojasnio i zašto se mliječni proizvodi u
tolikoj mjeri uvoze i da li mi možemo kao država da povećamo proizvodu
mliječnih proizvoda.
”Sve je ok dok se ima šta
i odakle uvesti. Sa jedne strane. Sa druge strane hajde da se zapitamo, a šta
mi to ustvari uvozimo. Odgovorno tvrdim, kao
čovjek koji je u ovoj branši preko trideset godina uvozimo i konzumiramo jako,
jako nekvalitretne proizvode, a iz pristojnosti neću da kažem smeće. I to nije
ništa novo. Svaka naša institucija u jednom lancu proizvodnje čini sve da se
ovakav vid proizvodnje ugasi. I ugasit će se.
Ako ne promijenimo pristup važnosti o čemu mi stalno govorimo i
upozoravamo.
Ipak, rješenje postoji.
Ali ko treba da radi na tim rješenjima? Priučeni službenici sa kupljenim
diplomama? Ne, od njih to nije za očekivati. Ili „partijski ljudi“? Ni od njih
nema ništa. One druge, koji su dokazali da može bolje i drugačije niko ništa i
ne pita i ne sluša.
Dovoljno je proći i provozati se kupreškim poljem, vlašićkim platoom,
cestom od Ključa prema Bihaću, nišićkom visoravni i drugim krajevima naše divne
i prelijepe Bosne i Hercegovine i sve će nam biti jasno. Nigdje krave za
vidjeti. A bogami bez nje, gospođe krave, džaba sunam i sve silne studije izvodljivosti i
splativosti žestoko plaćane i pametovanja i savjetovanja. Ukratko – treba
raditi. A sve je manje onih koji to hoće. Ali Don Kihota sličnih meni je uvijek
bilo i biće”, istakao je Žilić na kraju razgovora.
