Govornici su bili iz svih krajeva BiH, bez obzira na entitetsku i nacionalnu pripadnost jer ona im nikad, kao što je poznato, nije bila ni bitna.
Dugo očekujući da ih stigne zaslužena kazna, koja je u predizbornim kampanjama tako često najavljivana, gotovo su pa i osijedili, i zbog toga su smatrali da je neophodno da naprave ovakav skup nakon koga bi javnosti iznijeli svoje zahtjeve.
Odluku da pređu u oblast misterije donijeli su, kako kažu, poslije silnih pokušaja i poteza da budu vidljivi i zapaženi. Počev od preko noći izgrađenih velelepnih objekata na mjestima bez građevinske dozvole, preko preskupih unikatnih automobila, glamuroznih porodičnih svetkovina i svadbi, ličnog izgleda okićeni kilogramima zlatnine, finansiranja političara…
Krenimo redom
Skupština je počela bez dnevnog reda, ali to uopšte nije smetalo govornicima da dođu do jednog jedinstvenog zaključka, a to je jednostavno – “Kad nećete da nas vidite, odosmo u nevidljive”.
Prenosimo samo neke od detalja, a vi, dragi naši čitaoci, izvucite svoje zaključke.
Počelo je intimnim izlaganjima…
“Kupio sam veliki broj preduzeća, parama od prodaje droge, koja sada gasim i prodajem zemlju. Pa ti otpušteni radnici ćute k’o mutavi, ništa. I recimo, non-stop parkiram svoja ogromna auta po travnjacima i zabranjenim mjestima, a pauk nikako da me odnese, nose samo ova mala i izgrebana auta”, ogorčeno će prvi govornik.
Ne treba posebno naglašavati i to da su svi govornici bili prekidani aplauzima, pa i pokojom suzom, muškom, najtežom.
“Ja i žena smo otvorili fakultet prije dva mjeseca. Dvije ljubavnice sa mojom kćerkom to vode. Završio sam svoj fakultet prošle sedmice. Sad sam menadžer, a i asistent na predmetu kod žene, koja je završila menadžment sedmicu prije mene. Na rođendan malom sam pozvao svu familiju i svakom turio po diplomu. Sve stavio na FB, da me vide, da se čuje, da me uhapse…ništa. Bili iz Ministarstva, ja se obradovah, to je to, odoh u ćorku. Kad oni rekoše da treba da kupim table za pisanje i da riješim parking za studente, ostalo je Ok. Šta je ovo?“, upitao se Koviljko.
“Šta je sa policijom? Pa ja nisam platio kaznu ne pamtim, kad ih pitam šta je, govore mi da čekam na red, treba prvo ova mjesta gdje izlaze čupavci i minđušari što slušaju glasnu muziku obići, njima kazne naplaćivati, pa tek onda mi, profiteri i krupni kriminalci…stalno čekamo…evo, slušaću i ja rok i staviću minđušu u uvo da vidim ‘oće li mi kaznu naplatit…sumnjam”, Hare će tužno.
Gigo iz Trna je bio konkretan: “Ako nas neće hvatat, šta nas, koji k…, pominju (oduševljenje u sali, prim. aut.), šta nas pominju koji k… (još jednom oduševljenje u sali, prim. aut.), nek idu u k…(oduševljenje je mala riječ za ono što je nastupilo u sali poslije trećeg pominjanja najvulgarnijeg izraza za muško spolovilo, prim. aut.). Nismo mi blesavi, koriste nas samo kad treba da se bore za vlast, a onda kad pobijede s nama opet piju i krkaju, treba to naplaćat, mi im kampanje finansiramo, niko nije lud!”
Smireni Josip P. je dodao : “Da vam kažem iskreno, meni je nekako žao ovih jadnih boraca što su ratovali dok smo mi profitirali, ljudi sada nemaju šta da jedu, red bi bio da nas uhapse, svi mi to znamo i očekujemo, nadamo se uhvatiće nas, pa evo sve ove godine kako je rat stao ništa, pa ne mogu ja stat kraj čovjeka i reći mu – ‘ej, slušaj, dok si ti ratovao, krvario, ja sam zarađivao, jebiga, red bi bio da ti malo prebacim – na šta bi to ličilo, molim vas, pa valjda za to služi država, a još sad ide ova privatizacija, kad pokupujemo sve, pitam vas, koga ćemo smjet u oči pogledat?”
Poslije ovog veoma ozbiljnog izlaganja, u dvorani je zavladala grobna profiterska tišina, ali samo na kratko, jer već nakon par sekundi iz svih grla moglo se čuti samo jedno, a to je – HOĆEMO PRAVDU!
Kada se situacija koliko-toliko smirila, prišlo se usvajanju zaključaka o kojima će među prvima biti, pored naše javnosti, obaviješten Visoki predstavnik, pokreti za ljudska prava i razni odbori za borbu protiv diskriminacije.
Uspjeli smo doći do zadnje rečenice ovog tajnog dokumenta, koja otprilike glasi:
“…neopozivo donosimo odluku da pređemo u nevidljive, jer to je izgleda jedini način da nas primijete, jer obaviješteni smo da se, ako ništa, svake godine organizuju ekspedicije koje traže Jetija, neman iz Loh Nesa, pa će ih, nadamo se, neko skrenuti i na nas.
Posebno smo ogorčeni organima vlasti koji su zaduženi za naš slučaj, jer bitnije im je, izgleda, da se naplaćuju kazne u saobraćaju, nego da se neko bavi nama, pravim kriminalcima…”
Tuga, kao što čitate…
Ne pomenuti plakate i transparente ovog jedinstvenog skupa značilo bi otprilike kao i ne posoliti supu, jer zaista su plijenili šarmom i naivnošću ovih neobičnih ljudi od dirljivih “I MI SMO NEČIJA DJECA”, opominjućih “SLAGALI STE NAS DA ĆEMO U ZATVOR, A KO LAŽE TAJ I KRADE”, samoubilačkih “’OĆETE SAMI DA SE PRIJAVLJUJEMO”, molbenih “’OĆEMO U ZATVOR”, vulgarnih “JEBITE SE SVI” i šaljivih “OVO PRAVNA DRŽAVA – HA, HA, HA”, “KO UČI ZNAĆE – KO KRADE IMAĆE”.
U nadi da će najodgovorniji funkcioneri ove države najozbiljnije shvatiti molbe ovih jadnih i još uvijek veoma vrijednih individual, završavamo ovaj članak porukom – pomozite ovim jadnim ljudima, okončajte njihove profiterske patnje, jer zaista, zaista su to i zaslužili.
Najnovija vijest:
Jedan od učesnika skupa se, nezadovoljan odlukama i sumnjajući u pozitivna riješenja, odlučio na radikalan i hrabar korak. Vidjevši, naime, da od njegovog hapšenja nema ništa, odlučio se na korak zbog kojeg su prije njega svoje mjesto u istoriji, kao hrabri istraživači nepoznatog, našli Kolumbo, Vasko de Gama, Talični Tom i dr.
Odlučio je da se organima vlasti prijavi sam, a pred ulazak u sud, otele su mu se riječi po kojima je zabilježen kao još jedan pionir velikih podviga: “Ovo je mali korak za mene, ali, nadam se, veliki za moju mladu zemlju.”