Danilo Kovač profesor je istorije i latinskog jezika u banjalučkoj Gimnaziji i docent na Univerzitetu u Banja Luci. Plasirao se među pedeset najboljih nastavnika svijeta u okviru Svjetske nagrade za nastavnike, a prije par dana došao je iz Dubaija gdje mu je zvanično dodjeljena nagrada ambasadora Global Teacher Prize. Profesor Kovač je zaljubljenik u klasičnu muziku i ples. Rođen je u Trebinju gdje je završio Gimnaziju, a Srednju muzičku školu završio je u Podgorici. Filozofski fakultet na odsjeku za istoriju i latinski jezik završio je u Banjaluci, a nakon redovnih studija usavršavao se u raznim evropskim Univerzitetima. Master studije je završio u Londonu a doktorirao u Rimu. Dobitnik je mnogih nagrada i priznanja poput Svetosavske, Nagrade za inovativne nastavnike, Zlatne značke Kulturno-prosvjetne zajednice Srbije, te nagrade za istorijska istraživanja „Slobodan S. Begović“. Sa profesorom Kovačem razgovarali smo o profesiji, nagradama, njegovoj profesorskoj karijeri i bogatom životnom iskustvu koji je stekao nalazeći se u raznim okolnostima.
Uvršten si među pedeset najboljih predavača u okviru Svjetske nagrade za nastavnike – Global Teacher Prize. Kako se uopšte učestvuje na tom takmičenju, kako se prijavljuje na takmičenje?
Na ovo takmičenje može se prijaviti bilo koji nastavnik svijeta putem aplikacije dostupne na interntetu. Kao što to obično biva, kandidat se može prijaviti samostalno ili ga može neko predložiti. U oba slučaja, sam nastavnik je taj koji popunjava svoju aplikaciju. Mene je prijavio sjajni Centar obrazovnih inicijativa „Step by Step“, kao pobjednika takmičenja koje oni organizuju. Dok se za „Stepovu“ nagradu ocjenjuje samo jedan određen i konkretan nastavni projekat, za Global Teacher Prize se boduje cijela karijera. U tome je razlika u načinu funkcionisanja ove dvije nagrade. Pored Global Teacher Prize, postoji još obrazovnih nagrada sličnog imena, ali ova ima daleko najtransparentniji način rada i univerzalno je priznata. Organizuje je Fondacija Varki u saradnji sa Uneskom.
Ko je u žiriju, na koji način se boduje, gdje se odvija proces takmičenja?
Postoji više rigoroznih selekcionih krugova, budući da se na ovaj konkurs prijavi više hiljada nastavnika iz cijelog svijeta. Za ovih devet godina, koliko se dodjeljuje ova nagrada, apliciralo je više od 100.000 nastavnika. Kandidati koji uđu u uži izbor, budu pozvani na intervju, koji je za mene bio zanimljivo iskustvo. Za ovo takmičenje boduju se različiti nastavni projekti, a potom i postignuća učenika, biografija nastavnika, prethodne nagrade, vizija obrazovanja, društveni angažman van školske učionice i mnogi drugi segmenti. Komisiju koja me je intervjuisala su takođe zanimali konkretni primjeri na koji način razvijam kritičko mišljenje, kreativnost učenika, na koji način inkorporiram klimatske promjene u nastavu ili vannastavne aktivnosti. Svaku od prijavljenih aktivnosti bilo je neophodno dokumentovati. Dobro su ocijenjene moje ideje iz oblasti nastave teških tema, budući da sam se specjalizovao za podučavanje različitih vidova nasilja i tu metodologiju prezentovao kroz popularne članke, naučne i stručne radove. Komisiju za ovu nagradu, koja broji oko 90 članova sačinjavaju dokazani stručnjaci iz oblasti obrazovanja. Među njima su univerzitetski profesori, nagrađivani nastavnici, autori udžbenika i tome slično. Manjim dijelom su zastupljene i neke druge profesije poput novinarske, koje su na određen način povezane sa obrazovanjem. Global Teacher Prize je objavio imena i biografije svih članova komisije na svom sajtu. Predviđeno je da se glavni pobjednik ovog takmičenja proglasi u sklopu održavanja Samita svjetskih vlada u Dubaiju. Imao sam čast i zadovoljstvo i da čestitam Mansuru El Mansuru, koji je tom prilikom proglašen najboljim nastavnikom svijeta, dobivši nagradu od milion dolara. Mansur je, između ostalog, pokrenuo brojne humanitarne inicijative za siročad, zatvorenike i siromašne porodice. Napisao je dvadeset knjiga iz oblasti obrazovanja, te smatram da je nagrada otišla u prave ruke.
Profesor si istorije i latinskog jezika banjalučke Gimnazije. Da li si kao dječak sanjao da budeš profesor, predavač, šta te je dovelo do toga da se okreneš toj profesiji?
Posao prosvjetnog radnika sam oduvijek smatrao veoma važnim i odgovornim. Dok razgovaram sa svojim učenicima, u njima vidim buduće ljekare, nastavnike, inženjere i lidere, od kojih su mnogi to već i postali. Osim toga, više nastavnika koji su meni predavali u trebinjskoj Gimnaziji bili su moji uzori. Prvenstveno bih istakao Divnu Spajić, ali i druge sjajne predavače poput Slobodana Pravice, Radmile Mitrić, Dragoslava Banjka i mnogih drugih. Budući da su se i moji roditelji upoznali kao maturanti iste škole, za ovu instituciju sam ostao vezan na neki poseban način. Čak su i moji učenici primijetili da sa nostalgijom govorim o svojim gimnazijskim danima. Međutim, sticaj okolnosti me doveo u banjalučku Gimnaziju, gdje sam zaposlen već 13 godina.
Zbog čega su važne nastavničke nagrade i profesionalno usavršavanje?
Današnji izazovi u društvu čine rad u školi jednim od najtežih poziva. U vremenu kada je izuzetno teško usmjeriti mlade ljude na pravi put, nastavnici se suočavaju sa brojnim preprekama. Nastavničke nagrade imaju neprocjenjivu vrijednost jer prepoznaju uspješne prosvjetne radnike i makar na kratko podižu poljuljani ugled ove plemenite profesije. Osim toga, nastavnici dobijaju medijsku vidljivost i imaju veću šansu da plasiraju svoje ideje u vezi sa obrazovanjem. U ovom regionu, ali na žalost i u mnogim drugim dijelovima svijeta, naš poziv je potcijenjen. Nastavnici se ne doživljavaju kao profesionalno ostvareni ljudi. Svojim primjerom se želim suprotstaviti takvim stereotipima jer smatram da i nastavnik može ostvariti uspješnu karijeru. Osim toga, poznajem mnogo izuzetnih nastavnika koji možda nemaju formalne nagrade, ali svojim radom i trudom u učionici daju ogroman doprinos.
Za moje profesionalno usavršavanje i mnoge nagrade, ključan je bio odlazak u inostranstvo, kao i razvoj vještina apliciranja. Posebnu zahvalnost dugujem dr Mariji Runić na dragocjenoj pomoći u usvajanju aplikacijskih vještina, jer sam više puta imao priliku da učim na vlastitim greškama. Ovo dragocjeno iskustvo i vještine sam rado dijelio sa drugima koji su zainteresovani, a voljan sam nastaviti sa tim i ubuduće. Osim Marije, od svoje supruge Nataše Lukić, često sam dobijao korisne savjete za svoje aplikacije.
Dobitnik si nagrade za inovativne nastavnike.
Nagradu za inovativne nastavnike Bosne i Hercegovine sam dobio za koordinaciju projekta „Muzeji u nastavi – kolekcija kao ogledalo“, koji je imao za cilj korištenje muzeja kao osnove za pobuđivanje interesovanja, sticanje znanja i razvoj različitih vještina učenika. Realizovan je u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, na gostujućoj izložbenoj postavci posvećenoj remek-djelima srpskog modernizma. Moji sjajni maturanti preuzeli su ulogu kustosa i prezentovali izložbu vršnjacima i građanima Banjaluke razvijajući niz sopstvenih vještina. Uvježbavajući istraživačke vještine, kritičko mišljenje i medijsku pismenost, učenici su naučili istražiti literaturu o izloženim slikama, te provjeriti istinitost informacija dostupnih na internetu. Neki od njih pisali su eseje o temama koje će prezentovati. U sljedećoj fazi su se suočili sa rušenjem polnih stereotipa, analizirajući humanitarne i ratne doprinose slikarki čija su djela izložena. Upoznali su se sa hrabrošću Nadežde Petrović i Ane Marinković, koje su se vratile iz inostranstva i rizikovale vlastite živote liječeći sunarodnike oboljele od zaraznog tifusa. Njihovi podvizi predstavljaju primjer na kome se može analizirati značenje riječi „patriotizam“. Sljedeći korak bila je vršnjačka edukacija, budući da su maturanti preuzeli ulogu kustosa, predstavljajući izložbu svojim vršnjacima, a potom i građanima Banjaluke. Posljednji, a možda i najvažniji dio bila je izrada dvojezičnog sajta izložbe, koji pored edukativnih tekstova sadrži video-materijale koje su snimili učenici. Osim ovog, i ranije sam koordinirao učeničke projekte u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske i uvijek imao divnu saradnju sa osobljem Muzeja, naročito sa direktoricom dr Saritom Vujković i sjajnim kustosom gospodinom Mladenom Banjcem.
Pretpostavljamo da si omijen među učenicima Gimnazije. Kako oni gledaju na to što im predaje tako kvalitetan profesor? Da li su ponosni na tebe?
Mnogo bivših učenika mi je čestitalo na ovoj, kao i prethodnim nagradama. Jako cijenim njihovo mišljenje, budući da nemaju razloga da budu neiskreni. Nerijetko se dešavalo da mi samoinicijativno priđu u gradu i oni koji nisu baš bili zadovoljni ocjenom dok sam im predavao i kažu mi da im je koristilo nešto od onoga što sam ih naučio. To je za mene najveća satisfakcija, mnogo veća nego formalne nagrade. Suštinski, sa gotovo svim učenicima sam imao korektan odnos, mada imam reputaciju strogog profesora. Trudio sam se da nikada nikoga ne povrijedim na ličnoj osnovi i da im ukažem na važnost oba predmeta koja predajem. Moram priznati da mi je uvijek bilo lakše da zainteresujem učenike za istoriju nego za latinski jezik.
Kako se zapravo postaje kvalitetan predavač i prosvjetni radnik? Treba li osim znanja imati i talenta?
Prvenstveno treba imati ljubav prema pozivu i osluškivati ideje svojih učenika. One su mi često bile inspiracija i polazna osnova za realizaciju različitih projekata. Prosvjetnim radnicima je potrebno pružiti značajniju podršku za usavršavanjem, jer vlastitim primjerom najefektinije mogu pokazati koliko je učenje važno. Bitno je da usavršavanje ne bude samo formalno, kako se često zahtijeva, već suštinsko. To može biti nastavak studija, pohađanje dobrih seminara, kvalitetna putovanja, razvoj duhovnosti, rad na spoznaji vlastite ličnosti i tome slično. Može se očekivati da će motivisaniji učenici, putem učenja po modelu, slijediti primjer nastavnika i njihove želje za učenjem i usavršavanjem. Slično tome, smatram da je prosvjetne radnike potrebno motivisati na vlastitu kreativnost, ne samo u učionici, već i u drugim oblastima u kojima oni žele. Bilo bi poželjno kada bi profesori u svoje nastavne ili vannastavne aktivnosti inkorporirali vlastite hobije. Na taj način bi sprječili profesionalno „sagorijevanje“ koje se često veže za nastavničku profesiju. Suštinski, prosvjetne radnike je potrebno motivisati da svojim učenicima daju najbolji dio sebe. Takođe vjerujem da dobar nastavnik uvijek tretira učenike sa poštovanjem, što ne znači da treba biti pretjerano popustljiv prilikom ocjenjivanja. Čak suprotno, dužnost nastavnika je da pruži što objektivniju povratnu informaciju učenicima o njihovom trenutnom znanju. Mlade ljude uvijek treba podržati, ali se ta podrška ne ogleda u tome što ćemo im stvarati lažnu sliku o trudu koji im je potreban za postizanje određenog uspjeha. Vjerujem da ih trebamo motivisati da razviju radne navike, da daju svoj maksimum, ali i da nauče da se suoče sa neuspjehom.
Kako je u današnje vrijeme biti profesor, poštuju li učenici svoje profesore, da li su profesori autoritet svojim učenicima?
Mislim da se to razlikuje od škole do škole, kao i od profesora do profesora. Imam sreću da radim sa divnom djecom i nisam nikada doživio nepoštovanje ili drskost od strane učenika. Vjerovatno su moje kolege koje rade u nekim drugim školama u mnogo težem položaju. Mislim da neadekvatno miješanje roditelja u obrazovni proces predstavlja mnogo veći problem od ponašanja samih učenika. Roditelji očekuju da njihova djeca imaju dobre ocjene čak i iz onih predmeta koji nisu dio njihovih interesovanja. Takvi pritisci obesmišljavaju ne samo ocjenjivanje, već jednim dijelom i obrazovni proces. Na primjer, Gimnazija Banja Luka je uvijek imala sjajne učenike, ali nije realno da njihova prosječna ocjena raste tolikom brzinom i da trenutno iznosi gotovo 4,5. Roditelji treba da aktivno učestvuju u obrazovnom procesu, ali ne na ovakav način. Potrebna nam je reforma gimnazija koja se već dugo najavljuje, ali se ne sprovodi.
Osim gimnazije završio si srednju muzičku. Voliš klasičnu muziku. Imaš li danas vremena za muziciranje?
Nemam dovoljno. Svirao sam svega nekoliko puta tokom različitih školskih manifestacija које sam organizovao sa kolegama ili učenicima. Međutim, tokom časova istorije često ukazujem na uticaje istorijskih procesa na razvoj i tokove umjetnosti, a naročito u muzici. Budući da predajem i latinski jezk analiziramo latinski korijen muzičkih termina koji se uvijek navode na italijanskom jeziku, kao univerzalnom jeziku muzike. Na časovima plesa koje sam volonterski držao svojim učenicima i kolegama, analizirao sam različite plesne ritmove. Promovišući klasičnu muziku kroz nastavne predmete koji na prvi pogled nemaju sa njom dodira, trudim se da promovišem sistem vrijednosti koji se suprotstavlja aktuelnim trendovima kiča.
Bavio si se i plesom, u gimnaziji si držao plesnu sekciju za učenike i profesore. Amaterski se bavio i glumom. Režirao si nekoliko predstava sa svojim učenicima. Kako uspjevaš da se baviš svim tim stvarima?
Nisam se bavio svim tim stvarima u isto vreme, već sam se trudio da osluškujem potrebe i interesovanja svojih učenika. Svaka od tih aktivnosti dolazila je u različitim periodima, zavisno od toga šta je u tom trenutku bilo najvažnije ili najzanimljivije. Ponekad sam i sam inicirao aktivnosti, kao što je to bio slučaj sa plesnom sekcijom. Kada je reč o režiranju predstava, bilo je to zaista posebno iskustvo. Iako su moji učenici bili amateri, imali su izuzetnu posvećenost i kreativnost, što je činilo svaki projekat izuzetnim. Sjećam se izuzetnih učenika koji su bili i posvećeni glumci poput Nikole Prerada, braće Ognjena i Nevena Babića, Miloša Petkovića, Milice i Draga Batara, Minje Marković i mnogih drugih. Za mene je posebno iskustvo predstavljalo kada mi se obratio tadašnji učenik drugog razreda, Marko Romić, sa željom da napiše naučnu koju sam kasnije i recenzirao. Kroz vannastavne aktivnosti sam upoznao jedan novi segment ličnosti svojih učenika, što mi je bilo veoma zanimljivo ali i važno.
Radio u IB programu na engleskom jeziku. Pojasni nam malo šta je to IB obrazovni sistem?
Program međunarodne mature ili IB program osnovan je u Ženevi 1968. godine, a u Banjaluci postoji već 18 godina. Namijenjen je učenicima koji razmatraju mogućnost studija u inostranstvu, ali je ova diploma priznata i na našim univerzitetima. Program međunarodne mature u Banjaluci traje svega dvije godine, a upisuju ga učenici nakon završenog drugog razreda srednje škole. Pristup je sasvim drugačiji nego u našem nacionalnom programu. Budući da učenici imaju svega šest predmeta, svakom od njih posvećen je veliki broj časova. Tri predmeta su obavezna, dok ostale učenici biraju u skladu sa svojim interesovanjima. Finalnu ocjenu ne dajemo mi, njihovi profesori, već eksterni ocjenjivači širom svijeta koji dobijaju učeničke radove pod šifrom. Radi se u malim grupama, pa su prosječnu grupu iz istorije u Gimnaziji Banja Luka činila svega četiri učenika. Po završetku školovanja učenici dobijaju svjetski priznatu diplomu koja im pruža veće šanse za prestižne stipendije i studije u inostranstvu. Predviđeno je da se nastava odvija na engleskom jeziku, uz korištenje savremenih udžbenika i nastavnih sredstava.