Spoljnotrgovinska komora BiH je nedavno raspisala još jedan javni poziv za stručno osposobljavanje vozača u međunarodnom drumskom prevozu. Dobar potez, ali rasplet se već unaprijed zna: čim steknu kvalifikacije šoferi će otići u inostranstvo.
Predsjednik Udruženja prevoznika za unutrašnji i međunarodni transport Republike Srpske Nikola Grbić više puta je upozorio da je BiH u proteklih pet godina napustilo oko 10.000 profesionalnih vozača, a egzodus se nastavlja.
On tvrdi da neke firme u BiH šoferima nude plate i do 5.000 KM, ali da ih ni to ne može zadržati.
Glavni motiv za odlazak su loši uslovi rada: duga čekanja na graničnim prelazima, a ukoliko voze za Evropsku uniju i diskriminatorni propisi, koji im ograničavaju boravak u EU na ukupno 90 dana u periodu od 180 dana, kao da su turisti, a ne profesionalci koji rade na drumu.
Zbog toga su nedavno vozači iz BiH hapšeni u EU, a Konzorcijum “Logistika BiH” je za 1. septembar najavio proteste.
Transportna industrija BiH traži da ih država zaštiti, kako na domaćem terenu, tako i u regionu i EU, i da im omogući dostojanstvene uslove za rad.
Kako ne bi razbijali glavu svim ovim komplikacijama, šoferi se sele iz BiH u Evropsku uniju i rade za tamošnje firme. U posljednje vrijeme u EU se sele i transportne firme iz BiH, sve sa kamionima i vozačima. Kad ne može drugačije, svi oni će poreze plaćati u Sloveniji, Austriji ili Njemačkoj.
Nikola iz Banjaluke i Milan iz Mrkonjić Grada su već iskusni vozači kamiona, koji godinama rade u Sloveniji. Pokušali su ovim poslom da se bave u BiH, tačnije u Republici Srpskoj, ali nije išlo.
– Sad bi mi, kao, ponudili platu od 5.000 KM, ali sad je za to kasno. Toliko zaradim i ovdje, a svako veče dolazim kući, svojoj porodici i svakog vikenda sam slobodan. To u BiH nikad ne bi mogao dobiti – kaže Nikola.
Još se živo sjeća kako su prije desetak godina nadobudne gazde govorile: “kome nije dobro, nek ide, ima šofera pod svakim kamenom”.
Sad su vidjeli da šofera nema ni pod kamenom ni pod drvetom. A da li su shvatili da su vozači čestiti ljudi koji zaslužuju poštovanje i koji su njima zarađivali profit? Nisam siguran. Znam samo da im kamioni, koji vrijede po nekoliko stotina hiljada evra, stoje na parkinzima, jer nema ko da ih vozi – kaže ovaj Banjalučanin.
Mrkonjićanin Milan porodicu nije preselio u Sloveniju i svakog vikenda putuje u zavičaj da bi bio sa suprugom i djecom. Ipak, ne žali se. Kaže da je, i uz takve uslove, mirniji i sigurniji nego da radi u BiH.
– Bolje mi je da vozim 6 sati da bih vidio svoju djecu, nego da te sate čamim na nekom graničnom prelazu – kaže Milan.