Da li je čovjek kreator ili igračka sopstvene sudbine ?
Kako će psiholozi odgovoriti na pitanje odgovornosti pojedinca za sopstveni život i izbore koje pravi zavisi od toga sa kojeg filozofskog stanovišta o prirodi i slobodi čovjeka polaze. Da li je, kako kaže Heraklit, karakter pojedinca njegova sudbina ili je život osobe njen sopstveni projekat ?
Odgovori psihologa će varirati u zavisnosti od toga u kojoj mjeri teorija ličnosti na koju se oslanja naglašava značaj determinizma, odnosno autodeterminizma. Psihoanalitičari će biti skloni da čovjeka vide kao reaktivno biće, određeno nasijeđem i ranim iskustvima.
Humanistički orijentisani psiholozi naglašavaće razvoj, individuaciju, značaj budućih ciljeva za izbore koje pojedinac pravi.
Autor ovog teksta uvažava da su naši izbori u velikoj mjeri određeni nasleđem ( individualnim i kolektivnim), kao i ranim iskustvom. Ali, ljudi su i proaktivna bića, sposobna da donose autonomne odluke, prilagođene realnosti i budućim ciljevima. Iako su odluke u velikoj mjeri određene socijalnim miljeom, grupnim pritiskom ili podrškom, pojedinac u ličnim i društvenim krizama ima mogućnost izbora. Čak i kada ne može promijeniti neki nepoželjan događaj, tok ili stanje , značenje koje daje kriznoj situaciji i mehanizmi prevladavanja – njegov su izbor
Da li se odgovornost uči ?
Problem odgovornosti pojedinca ne možemo razmatrati nezavisno od konteksta u kome se odgovornost uči, modeluje i podstiče. Primarni kontekst socijalizacije pojedinca je porodica, a tokom razvoja pojavljuju se uticaji škole, vršnjaka, radnog mjesta.
U sticanju odgovornosti veoma je važno tzv.opservaciono, vikarijsko učenje prema modelu. Prvi identifikacioni modeli su roditelji, kasnije nastavnici i drugi odrasli autoriteti.
Proces učenja ne završava u djetinjstvu. Ponašanje osoba sa kojima živimo u odraslom dobu, pogotovo socijalnih autoriteta, utiče na naš odnos prema ličnoj odgovornosti.
Eksperimenti Bandure pokazuju da pojedinac usvaja ponašanje osobe koju posmatra. Do učenja dolazi čak i kada je ponašanje modela socijalno nepoželjno, ukoliko nakon toga slijedi nagrada. Npr. djeca koja su gledala film u kome agresivno ponašanje junaka biva na kraju nagrađeno ili ignorisano, daleko češće su ispoljavala slične postupke u sopstvenom ponašanju od djece koja su posmatrala film u kome je agresivno ponašanje modela bilo kažnjeno.
Drugi način učenja odgovornosti je tzv. instrumentalno učenje. Ono počiva na režimu nagrađivanja i kažnjavanja.
Ljudi usvajaju i učvršćuju ona ponašanja koja dovode do potkrepljenja nagrade ili izbjegavanja neprijatnih draži), a eliminišu postupke koji izazivaju osudu ili kaznu. Odgovornosti nas uče roditelji i nastavnici, kao i drugi odrasli autoriteti , manipulišući pohvalama, nagradama, ocjenama itd. Tokom sazrijevanja ličnosti, procesom internalizacije spoljašnje norme postaju unutrašnja pravila. Neodgovorno ponašanje vezuje se za strah od sopstvene savjesti, koja nas može kazniti osjećanjem krivice i gubitkom samopoštovanja. Prihvatanje odgovornosti takođe može biti motivisano izbjegavanjem neprijatnih spoljašnjih i unutrašnjih draži (prekidanje spoljašnjeg pritiska, izbjegavanje društvene kritike, loše materijalne situacije; prekidanje samokritike i napetosti zbog nedovršenog posla itd.)
Ali, ako društveni mehanizmi sankcionisanja ponašanja nisu jasno definisani i dosljedno poštovani, pojedinac može umjesto aktivnosti (npr. udruživanje, javno djelovanje, pozivanja drugih na odgovornost) izabrati pasivnu ili pasivno – agresivnu adaptaciju.
Tragovi adaptacije koja počiva na iskustvu da se i pasivno ponašanje nagrađuje evidentni su u izjavi čestoj u našem društvu: «Radio-ne radio, svira ti radio.» Pasivnost može imati naizgled aktivnu formu, ukoliko pojedinac procijeni da je jedini svrhovit izbor vidi pasivno suprotstavljanje : « Nikad me ne možeš tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi».
Pasiviziranje je ponekad rezultat uvida da socijalno odgovorna ponašanja, pogotovo ako su uperena protiv autoriteta, mogu biti kažnjena (lošije radno mjesto, prijetnje, gubitak posla).
Klinička istraživanja pokazuju da « naučena bespomoćnost « stoji u osnovi depresivnih i anksioznih stanja pojedinaca.
Ostaje i treći tip učenja, učenje uviđanjem, zaključivanjem da je određeno ponašanje u funkciji zadovoljenja potreba ili izbjegavanja frustracija.
Teoretičari u oblasti psihologije učenja pokazuju da se i bespomoćnost ( odustajanje od aktivnog ponašanja) može naučiti. Seligman4 je na osnovu ekperimenata na životinjama ukazao da se pasivno ponašanje depresivnih osoba održava zahvaljujući očekivanju da nikakva akcija ne može promijeniti neprijatnu situaciju. Njihovo reagovanje postaje nesvrhovito.
Pacovi koji su dobijali elektrošokove u kavezu sa elektrificiranim podom postali su vremenom apatični jer niti su ih mogli izbjeći , niti prekinuti nekim ponašanjem. Kada je eksperimentator otvorio kavez, nisu ni pokušavali da ga napuste: naučili su da ne postoji aktivnost kojom bi mogli izbjeći neprijatnu draž.
Ovaj fenomen poznat je od davnina. U Indiji slonove dresiraju tako da ih kao male vezuju za drvo koje zbog nedostatka snage ne mogu pomjeriti. Kasnije, kada odrastu i ne pokušavaju da to učine, iako bi lako mogli pokidati konopac.
Odgovornost i krizne situacije
Problem lične odgovornosti važno je sagledati i u kontekstu reagovanja ličnosti na stresne situacije. Stresori nisu samo događanja koja remete ravnotežu pojedinca, već i nedogađanja, dugotrajna iščekivanja željenih promjena.
Npr. dobijanje stana, posla, djeteta ili premije na lutriji predstavljaju poželjne, pozitivne stresore. Ali i dugotrajna nezaposlenost, ekonomske teškoće, neriješeno stambeno pitanje ili sterilitet imaju još veći stresogeni potencijal.
Individualni razvoj neminovno uključuje stresove i krize, koje mogu biti normativne (pubertet, separacija od roditelja, penzionisanje) i akcidentalne (bolest, gubitak posla, smrt bliske osobe itd.). Da li će ishod krize biti razvojno povoljan zavisi od stepena i kvaliteta socijalne podrške koju pojedinac ima (i aktivno traži), njegovih strategija prevladavanja stresa, ali i značenja koje daje događajima. On ih može interpretirati kao
– bezazlenu situaciju
– rizik ili prijetnju
– očekivanje gubitka
– opasnost ugrožavanja od strane drugih
– izazov.
Reakcije suočavanja sa stresnim događajem mogu se svesti na tri osnovna oblika:
1. tolerisanje – podnošenje djelovanja stresora i stanja stresa,
2. kontrolisanje – djelovanje na uslove koji izazivaju stres, stresor ili simptome stresa,
3. rezignacija – odustajanje od pokušaja svladavanja situacije.
Tolererisanje situacije zavisi o udaljenosti i vrijednosti zamišljenog cilja, pri čemu se stresna situacija percipira kao manje ili više neugodan događaj na tom putu. Važno je da je događaj kratkotrajan i da ne dovodi u pitanje vrijednost zamišljenog cilja.
Kontrolisanje nekog stresnog događaja zahtijeva povećan utrošak energije, tj. adaptaciju koja zavisi o jačini stresora. Od procjene kontrole nad događajima zavisi i izbor načina sučeljavanja sa stresom. Aktivno suočavanje , koje za krajnji cilj ima eliminaciju stresora, uslijediće ako pojedinac procijeni da ima značajnu kontrolu nad događajem. Suočavanje usmjereno na regulaciju emocija najčešće se koristi u situacijama kad je procijenjeno da je mogućnost kontrole nad događajima mala.
Do rezignacije dolazi kada osoba procijeni da ne može svladati zahtjeve situacije u kojoj se nalazi. Ova reakcija smanjuje negativne posljedice neprilagođenog ponašanja, jer se snage ne troše uzalud.
Stresne i krizne mogu biti šansa za razvoj i funkcionisanje na zrelijem nivou, ukoliko ih osoba doživi kao izazov, nađe adekvatne načine prevladavanja i dobije socijalnu podršku. Ukoliko su stresori shvaćeni kao prijetnja, gubitak ili ugrožavanje, ako su dugotrajni ili prejaki u odnosu na sposobnosti suočavanja i prevladavanja, veliki je rizik iscrpljivanja i neadekvatne adaptacije.
Važnost lične odgovornosti za reagovanje u stresnoj- kriznoj situaciji je evidentna, jer od pojedinca zavisi da li će:
– problem definisati kao izazov koji treba i može savladati ( unutrašnji lokus kontrole)
– razvijati mehanizme prevladavanja usmjerene na :
– procjenu (logička analiza , “ rasparčavenje problema i planiranje koraka u
njegovom rješavanju, pozitivno redefinisanje situacije, kognitivno izbjegavanje i
poricanje)
– problem (traženje informacija i socijalne podrške, preduzimanje akcija usmjerenih na
problem, prepoznavanje alternativnih rješenja)
– emocije ( napori da se regulišu, ispolje ili inhibiraju emocionalne reakcije,hrabrenje
sebe, plakanje, crni humor, mirenje sa situacijom , rezignirano prihvatanje). 3
Posebno rizični za mentalno zdravlje pojedinca su tzv. traumatski stresori. To su događaji neubičajeni za ljudsko iskustvo. Svojim intenzitetom , sadržajem, iznenadnošću ili trajanjem oni prevazilaze mogućnosti osobe da ih uklopi u sliku o sebi, svijetu, drugim ljudima. Suština traume je preplavljujući strah i doživljaj bespomoćnosti.
Rat je tipičan konglomerat traumatskih stresora ( izbjeglištvo, nasilna smrt bliskih osoba, lična životna ugroženost, svjedočenje nasilju). Lokus kontrole zbivanja postaje dobrim dijelom spoljašnji.
Ljudi imaju utisak da im se život dešava, a ne da njim upravljaju.
Društvena dezorganizacija, deficit socijalne podrške, strah i bespomoćnost zbog kumulativnih trauma mogu dovesti do depresivnog iscrpljenja i formirati trajan stav pesimističke pasivizacije. Poslijeratnim stresovima beremenit realitet može svesti egzistenciju na prost nagon samoodržanja u «sada i ovdje», bez interesovanja za širi kontekst i njegovu budućnost.
Iako izloženost traumatskim stresorima može katkad rezultirani fenomenima posttraumatskog rasta, brojni su dokazi da u veliki dio traumatizovane populacije pati od simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja i depresivnosti , koji mogu biti u osnovi pasivizacije i neadekvatnih odbrana od bespomoćnosti ( porast delikvencije, nasilja u porodici, ovisnosti o supstancama).
Studija Fonda za istraživanje , obuku i javne radove RS u projektu « Demobilizacija i reintegracija» pokazuje da 42 % odraslih ispitanika izloženih ratnoj traumatizaciji tri godine nakon rata ispoljava klinički značajne simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. Gotovo 89% ispitanih u ovom uzorku pokazivalo je simptome depresivnosti: umjerene i lakše 54% i ozbiljnije 33% !
Ljudi izloženi hroničnom stresu žale se na anskioznost, bespomoćnost , razdražljivost, impulsivnost, pasivnost, nedostatak interesovanja i energije, doživljaj otupljenosti, “ zamrznutost” osjećanja, izbjegavanje socijalnih kontakata.
U svakodnevnici RS ćemo često čuti ove žalbe od osoba koje nikad nisu (a vjerovatno i neće) bili pacijenti profesionalcima za mentalno zdravlje.
Kriterijumi mentalnog zdravlja su sniženi – postalo je normalno osjećati se loše nakon dugogodišnje neizvjesnosti, ekonomske krize i besperspektivnosti.
Lokus kontrole je « verovanje u značaj unutrašnjih faktora, tj. verovanje u kom stepenu ishod događaja zavisi od unutrašnjih, odnosno od spoljašnjih faktora» (Popadić, 1986).Ovim konceptom je označena i kontrolabilnost, a kontrolabilno je ono što je podložno voljnoj kontroli ispitanika ili drugih ljudi . Lokus kontrole takođe može označavati mjeru preuzimanja odgovornosti za zbivanja.
Pojedinac može biti svjestan da na neko zbivanje utiču unutrašnji i spoljašnji faktori, ali naglasak stavljati na « spolja» ( uvjerenje da situaciju kontrolišu drugi ljudi, sudbina ili sreća) ili « unutra «( doživljaj da sam kontroliše ishod»)
Kakvog onda ima smisla ispitivati kako « obični» građani RS procjenjuju ličnu odgovornost za « opštu situaciju»? Na prvi (pragmatičan) pogled se čini da to nije problem vrijedan pažnje, prosto stoga što se u poslijeratnom političkom realitetu njihova participacija svodi na učešće na izborima.
Participacija u političkom životu i javno angažovanje su svakako dostupni načini uticaja na društvenu realnost. Većina građana, hronično nezadovoljna stanjem u društvu, a suočena sa relativno malo konstruktivnih mogućnosti izbora, verbalizuje doživljaj bespomoćnosti i beznađa.
Tokom izbora 2002.g. učestalo su se mogu čuti sledeći komentari: « Za koga da glasam? Svi su političari isti, gledaju samo sopstveni interes. Šta god da učinim, situacija se neće promijeniti.» Ipak, mnogi su izašli na izbore motivisani strahom da slučajno ne pobijedi «druga» strana.
Psihologija traume nezaobilazna je kada nastojimo razumjeti odnos prema ličnoj odgovornosti građana RS.
Moramo poznavati i uvažiti milje u kome su mlađi ispitanici formirali, a stariji mijenjali sliku svijeta i sopstvene pozicije u njemu ( raspad zemlje, rat, poslijeratni stresovi, sve slabija nada da će promjena nastupiti).