foto Aleksandar Trifunović
Pitanje državne imovine predstavlja dugogodišnji problem u Bosni i Hercegovini kome se, po svemu sudeći, ne nazire kraj. Uslijed nepostojanja konsenzusa između domaćih političkih aktera po ovom pitanju, i ovaj problem bi potencijalno mogao biti riješen nametanjem od strane međunarodne zajednice, odnosno Kancelarije visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini (OHR). Činjenica je da vlasti u Bosni i Hercegovini već dugi niz godina nisu bile u stanju riješiti problem državne imovine, ali OHR-ovo isključivanje apsolutno svih nivoa vlasti iz procesa odlučivanja o pomenutom pitanju samo po sebi predstavlja presedan i odstupanje od osnovnih demokratskih načela participacije i konsenzusa.
Kancelarija visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini je navodno angažovala anonimni tim stručnjaka koji je pristupio rješavanju pitanja državne imovine uzimajući kao polaznu osnovu odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine po ovom pitanju. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je državnu imovinu definisao ne samo kao skup nepokretne imovine koja služi za funkcionisanje različitih nivoa vlasti, nego i javna dobra kao što su zemljišta, rijeke i šume, odnosno cjelokupna prirodna bogatstva Bosne i Hercegovine.
Prema izjavama koje su stizale iz OHR-a, nepokretna imovina u Bosni i Hercegovini bi potencijalno mogla biti podijeljena između različitih nivoa vlasti u zemlji kako bi se omogućilo njihovo nesmetano funkcionisanje. U tim okolnostima, pretpostavka je da bi imovina mogla biti podijeljena između državnih, entitetskih, kantonalnih i opštinskih nivoa vlasti. Međutim, ostaje otvoreno pitanje šta sa prirodnim bogatstvima ukoliko ista postanu predmet takozvane podijele?
Opšte je poznato da se prirodna bogatstva u Bosni i Hercegovini sistematski uništavaju na apsolutno svim nivoima. Iz godine u godinu smo svjedoci bespravnih sječa šuma, neodgovornog i nezakonitog upravljanjem šumskim gazdinstvima koja svake godine, gle čuda, posluju sa milionskim gubicima te iste pokušavaju pokriti neplanskom i prekomjernom sječom stabala. Posljednji primjer iz Vareša zbog koga je Vlada Federacije BiH isključila državne institucije, odnosni Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine iz mehanizma odlučivanja o namjeni državnog zemljišta, predstavlja uzurpaciju prirodnih bogatstava zarad korporativnih interesa u Bosni i Hercegovini. Ironija je utom veća što se sve ovo dešava dok je na snazi “Zakon o zabrani raspolaganja državnom imovinom” koji je nametnuo upravo OHR, zakon koji zabranjuje raspolaganje državnom imovinom dok se ista ne raspodijeli. Slučaj šuma u Varešu nam pokazuje kako je i sam OHR spreman pristati na kršenje vlastitih zakonskih propisa zarad višeg cilja oličenog u ekonomski isplativnom projektu.
Sistematsko uništavanje i zagađenje riječnih tokova je takođe evidentno na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Nezakonito ispuštanje otpadnih voda kao i bespravno odlaganja otpada u riječna korita sistematski uništava riječnu floru i faunu. Takođe, izgradnja mini-hidroelektrana na velikom broju rijeka dovodi do presušivanja istih što prouzrokuje potpuno uništenje života u i oko rijeka. U isto vrijeme, presušivanje ili zagađenje rijeka lišava lokalne zajednice vodnih resursa koja su ponekad od suštinskog značaja za njihov opstanak i razvoj.
Ukoliko prirodna bogatstva u Bosni i Hercegovini poput zemljišta, rijeka i šuma postanu predmet podjele, neophodno je promišljati o tome šta bi potencijalna podjela mogla prouzrokovati samoj prirodi?
Vlasti u Bosni i Hercegovini često pribjegavaju eksploataciji prirodnih bogatstava koja su u velikom broju slučajeva neracionalna i neopravdana sa aspekta zaštite životne sredine. Stoga, kada su u pitanju ekonomski isplativi projekti, zaštita prirodnih bogatstava uvjek pada u drugi plan. To nam pokazuje koliko vlasti u Bosni i Hercegovini nisu privržene zaštiti prirodnih bogatstava već se fokusiraju isključivo na eksploataciju istih. Stoga se nameće neophodnosti usvajanja novih pristupa u rješavanju ovog problema. Potrebno je promijeniti paradigmu, odnosno odustati od toga da se svi izazovi u državi posmatraju iz državo-centričnih aspekata, i kada je riječ o prirodi, usvojiti paradigmu koja ima za cilj upravo zaštitu prirodnih bogatstava Bosne i Hercegovine a ne uništavanje istih zarad sitnog novca.
U promišljanju na ovu temu trebali bismo se osvrnuti na istraživanja i pristupe koji bi nam omogućili naučni uvid u ovu problematiku. James C. Scott i Chris Rumford su neki od naučnika čije ideje i naučna istraživanja bi mogla biti korisna za razvoj nove paradigme koja bi bila korištena za rješavanje problematike podjele prirodnih bogatstava Bosne i Hercegovine.
James C. Scott je američki politikolog i antropolog specijalizovan iz oblasti komparativne politike. On je u svojoj knjizi koja nosi naziv “Gledati kao država: Kako su određene šeme za poboljšanje ljudskih uslova propale”, ističe da su određeni državni projekti u Svetu doživjeli neuspjeh jer su centralni državni nivoi vlasti ignorisali lokalne uslove i razlike, kao i zanemarivali interese i znanja lokalnih zajednica. Scott smatra da je zanemarivanje lokalnih zajednica i njihovih znanja prouzrokovalo neuspjeh određenih vladinih programa, programa koji su negativno uticali upravo na živote i svakodnevne prakse tih istih lokalnih zajednica. Scott-ova fraza “Gledati kao država” govori o tome da državne centralne vlasti sve posmatraju “odozgo ka dole” i unutar svojih granica sve “gledaju” iz perspektive države. U tom kontekstu je potrebno preispitati da li postoje perspektive koje ne percipiraju sve probleme iz drzavocentričnog ugla, odnosno pristupi koji ne bi imali za primarni cilj zadovoljavanje isključivo državnih interesa?
Chris Rumford je upotrebio Scott-ovu frazu “Gledati kao država” kao polaznu osnovu za razumijevanje koncepta granica u međunarodnim odnosima. Prema Rumfordovom razumijevanju, kada granice “gledamo kao država”, ili posmatramo isključivo iz perspektive države, mi smo posvećeni tome da granicu razumijemo isključivo kao sigurnosnu liniju državne odbrane. On ističe da svaka granica sama po sebi posjeduje vlastite procese te stoga predlaže da u svrhu razumijevanja kako granice utiču u svakodnevne ljudske prakse, umjesto da na iste “gledamo kao država” trebalo bi usvojiti novu perspektivu i granice posmatrati iz ugla samih granica, to jest trebali bi “gledati kao granica”. Stoga, za razumijevanje granica i načina kako iste utiču na svakodnevne društvene prakse, Rumford predlaže da se stavimo u ulogu granice te da iz perspektive same granice analiziramo istu i teoretišemo o njoj. U skladu sa Rumfordovim prijedlogom, nameće se potreba da se tokom diskusije o prirodi stavimo u ulogu same prirode pa tek potom pristupimo teoretisanju o istoj. Stoga, u u sklopu diskusije o raspodjeli prirodnih bogatstava Bosne i Hercegovine potrebno je “gledati kao priroda” a ne kao država ili entitet.
Sve nas ovo navodi na zaključak da togom rješavana pitanja državne imovine, u dijelu koji se tiče prirodnih bogatstava, trebali bismo “gledati kao priroda” i pronaći rješenja od kojih najveću koristi ne bi imala država niti entiteti, već sama priroda. Stoga, prilikom diskusije o šumama “gledajmo kao šuma”, dok tokom rasprave o rijekama bi trebali “gledati kao rijeka”. Sveukupno, kada poliemišemo o raspodjeli prirodnih bogatstava trebali bismo usvojiti novu paradigmu i “gledati kao priroda”. Priroda bi trebalo da posjeduje prava na vlastito postojanje, razvoj i rast, te se kao neophodnost nameće potreba da se stavimo u ulogu prirode kada govorimo o istoj.
Ukoliko prirodna bogatstva postanu dio takozvane podjele, nameće se kao neminovnost uključivanje svih nivoa vlasti u debatu, ali u isto vrijeme ne dozvoliti da niti jedan nivo vlasti imati apsolutnu kontrolu nad vlasništvom, eksploatacijom i kontrolom prirodnih bogatstava. Stoga se kao potreba nameće implementacije djeljivog vlasništva nad prirodnim bogatstvima od strane svih nivoa vlasti u Bosni i Hercegovini. Djeljivo vlasništvo nad prirodnim bogatstvima Bosne i Hercegovine bi podrazumijevalo da se samo vlasništvo nad prirodnim bogatstvima dodjeli entitetima, upravljanje prirodnim bogatstvima lokalnim opštinskim vlastima koje bi bile odgovorne o eksploataciji istih, dok bi država Bosna i Hercegovina trebala da formira i zadrži snažne mehanize zaštite prirodnih bogatstava od potencijalne nezakonite eksploatacije na entitetskom, kantonalnom i opštinskom nivou. Predložena podjela bi predstavljala politički mudar potez koji bi nivelisao političke tenzije u Bosni i Hercegovini koje su prouzrokovane namjerom OHR-a da jednostranom odlukom odredi budućnost naše imovine. U isto vrijeme, od slične podijele najveći benefit ne bi imala država, entiteti niti opštine, već upravo priroda koja ne posjeduje niti glas niti mehanizme vlastite zaštite. Stoga, “gledajmo kao priroda” kada promišljamo o istoj!
Autor: Dr. Darko Radić