Tešanjski biznismen Izudin Turkeš živi
petnaest dana u Tešnju, petnaest u Sarajevu, i petnaest dana živi na moru. Nije
taj status postigao preko noći, jer
je išao težim putem. Da bi zadovoljio standard koji je, zna se, postavio
Hajrudin Ahmetlić (HIFA Petrol Group)
– „da živi kao da mu svaki dan
izgleda kao subota“ – morao je nekoliko puta pasti, što nije važno; važnije je
bilo ustati. Izo Turkeš se borio, osvojio, izgubio, preživio – i ponovo
uskrsnuo. Trajalo je to 35 godina. Svaki dan je radio kao da mu je ponedjeljak.
Bilo je teško, trebalo je izdržati i nije za svakoga… Ali se na kraju
isplati. “Odgoda povećava užitak”, rekao bi Sigmund Freud .
S obzirom na to kroz koje je sve scile i
haribde prošao za skoro šest decenija svog života, prirodno je da Izudin
Turkeš ne pripada oholoj materijalističkoj gomili; on pripada manjini koja se
drži svjetonazora “da je u životu bolje
biti sretan nego bogat”. Jer, sreća i bogatstvo nisu (uvijek) isto, zar ne.
I, konačno, da se ovom tekstu može uključiti
ton, sada bi se oglasile fanfare: “Predstavljamo storiju o životnoj i poslovnoj
filozofiji čovjeka rođenog prije 58 godina u tešanjskom selu Džemilić Planje.
Dame i gospodo: IZUDIN TURKEŠ! Glavom i bradom!” (Kapu mu možete skinuti na
kraju.)
Kao da je momak iz Z generacije
Izudin Izo Turkeš posjeduje dva apartmana u Makarskoj, stan u Sarajevu
i veliku kuću u Tešnju. Već 25 godina vlasnik je Škodine licence, što znači da
ima i prodajno-servisni centar na kojem ponosno blista logo ovog diva
automobilske industrije iz Češke. Ima vlastitu auto-školu. I proizvodnju namještaja.
Uvijek vozi novi auto, a u ovom trenutku je to, naravno – Kodiaq, Škodin
terenac od 100 hiljada maraka. Kada se, dakle, sve zbroji i podvuče crta, po
današnjem sistemu vrijednosti u ovoj državi, bez sumnje bi se reklo da je
Izudin Turkeš uspješan čovjek. Jer je bogat. Ali, na sve to on odmahuje rukom.
Ne mari, kao da ne pripada manstreamu. Kao da nema 58
godina, jer razmišlja kao momak iz Z generacije (u kojoj
najstariji pripadnik danas ima 28 godina). Toj generaciji nisu najvažnije
materijalne stvari, tradicionalni statusni simboli, autoriteti i hijerarhija.
Oni ne uživaju u posjedovanju. Ovi mladi
ljudi skupljaju iskustva, i to zovu srećom. Njima
nije bitno da li si gej, ateist, crnac, agnostik, Srbin, Eskim, Bošnjak,
purger, penzioner, globalist ili ćelavac. To je generacija umjetne
inteligencije i metaverzuma. Kada Z generacija postane
većinsko biračko tijelo i dođe na vlast, a to nije tako daleko, živjećemo u
boljem svijetu.
Izo Turkeš, kao što vidimo, danas ima sve. Zadovoljan je, ko ne bi bio,
ali ipak ovo nije životno razdoblje koje on smatra najsretnijim u životu. Poput
pripadnika generacije Z, i on više voli iskustva
od novca. “Pamtim samo sretne dane”, voli Izo ovu pjesmu od Gabi Novak. A,
njegovi najsretniji dani sežu 34 godine unazad, u 1989. godinu, kada se
zaposlio kao instruktor vožnje u auto-školi koja je bila u sklopu (državnog)
Narodnog univerziteta Tešanj. Tada su auto-škole mogle biti samo u državnom
vlasništvu.
Biti instruktor vožnje: samo nebo je granica
Stvarno, samo je nebo Izudinu bilo granica kada je svoj prvi radni dan
u auto-školi sjeo sa kandidatom u Yugo 45 i napravio krug kroz svoje
rodno selo Džemilić Planje. “Kakav frajer!”, vriskale su cure. Djeca su radosno
mahala i trčala za njegovim autom, kao u Kusturičinom filmu. Bili su to dani
slave i ponosa. “Nikakve današnje pare, avioni i kamioni, ne mogu se
porediti sa tim osjećajem”, priznaje Izo. “Platu nisi morao ni podizati, svi su
te častili, sve nam je bilo džaba. Instruktor je imao kultni status”, nastavlja
dalje Izudin sa sjajem u očima. Kaže da je ogroman problem bio čekanje: “Toliki
je pritisak bio na upis u auto-školu da se čekalo šest mjeseci nakon uplate da
dođeš na red da počneš sa obukom”. A onda je nakon dvije godine (1991.) država donijela zakon da i privatnici mogu
otvarati auto-škole. “Za mene je to bio muštuluk!”, kaže on. Direktor
tešanjskog Narodnog univerziteta ga je dobronamjerno savjetovao: “Ne napuštaj
državnu firmu, Izudine! Propašćeš! Ako odeš u privatnike, i ako bih htio da te
vratim, neće mi dati država”. No, njemu je to upozorenje na jedno
uho ušlo a na drugo izašlo. Ljubav je bila jača od straha. Registrirao je
privatnu auto-školu (“Uno”), kupio tri Yuga 45 i jedan Fiat
uno. Raširio je krila. Sad je još
veći frajer. Kandidati su se upisivali u njegovu auto-školu kao ludi. Radio je
od šest ujutro do jedanaest sati navečer, ali mu nije bilo teško. Uživao je. U
pitanju nije bio novac i prvi put je spoznao da je ljubav smisao
života. Osjećao se kao da je u raju. “Bože, hvala ti”, rekao je u sebi. I
pomolio se.
Raj je trajao godinu dana, a onda mu je viša sila poremetila
planove. Samo odgodila, zapravo: počeo je rat. Sva četiri automobila iz njegove
firme izuzeta su i mobilizirana za potrebe odbrane zemlje. Iz rata izlazi bez
ijednog vozila. Tada je svima, dakle na kraju 1995., Izo Turkeš pokazao šta
znači biti feniks (mitska ptica koja,
nakon što izgori, ponovo uskrsne iz pepela; besmrtna je i sama se izliječi kad
je ozlijeđena).
Njegov povratak iz mrtvih bio je epski.
Pičio kao odbjegla lokomotiva
Rat još nije zvanično ni završio a Izudin se već vratio staroj ljubavi,
auto-školi. Nabavio je nekakvog olinjalog Forda kojeg je
servisirao i izlakirao u metalik boji. “Jedva sam ga prepoznao nakon toga”,
smije se Izo. “Zapravo sam ga dobro zamaskirao kako mu se mane ne bi vidjele na
prvi pogled”, pojašnjava. Sa tim je automobilom u novembru 1995. ponovo počeo
obučavati kandidate. Rodbina iz Italije mu je pritekla upomoć, pa mu je kupila
i jednog pristojnog Fiat una. Po njega je
lično otputovao u Italiju i to sa svojim Fordom, što je bio
priličan rizik. Nije bilo straha, znao je da sreća prati hrabre.
Sve je, konačno, bilo spremno za povratak na stare staze slave i
ponosa. Onaj odozgo, kome se prošli put
zahvalio i pomolio, nakon troipogodišnje pauze, vratio ga je u njegov raj.
Ali, u raju problemi. Slatki, doduše. U prvoj poslijeratnoj godini
(1996.) svi su željeli doći do vozačke dozvole. Prijava za upis u auto-školu
bilo je toliko da se nisu mogle izbrojati. Nervoza među potencijalnim
kandidatima je rasla i bila je veća nego pred rat. Veza za upis tražila se i u
SDA, ali korupcije nije bilo. “Razlog za tu sutuaciju je to što instruktora
nisi mogao naći ni za lijeka. Dakle, nema ko educirati kandidate za vozače
motornih vozila. Odlučujem se da u svojoj auto-školi ‘proizvedem’ 15
instruktora. Predavanja su bila kod mene u Tešnju, a ispiti u Sarajevu”, priča
Izo Turkeš. Dušebrižnici su mu dobacivali da čini samoubilački potez, jer sam
sebi stvara buduću konkurenciju. “Ne živim u univerzumu u kojem se razmišlja na
takav način. Vjerujem da ima posla za sve ko hoće da radi”, bio je njegov
odgovor. “On je naivan. Propašće!”, komentirala je čaršija. Neki su mu se čak i
rugali, citirajući narodnu izreku da su “dobar i budala dva brata”. A on je
samo posijao dobru karmu. Oni što su mu plazili jezik, jezik su pregrizli.
Uostalom, isti taj narod kaže da “ako baciš niz vodu, dobićeš uz vodu”: danas,
27 godina poslije, Izudin Izo Turkeš predstavlja instituciju u
automobilskoj branši Bosne i Hercegovine!
I tako… Krajem 1996. godine, Turkešova auto-škola “Uno” ponosno je u
svoj kolektiv primila novih petnaest certificiranih instruktora. U toku godine,
dok su još polagali ispite u Sarajevu, Izudin je posudio novac od zeta iz
Njemačke i u Italiji kupio petnaest Fiata uno. Zamislite
sad tu flotu… Kao NATO! Upalio je turbo pogon u svojoj firmi i napravio
senzaciju. Brojke su neumoljive: 1997. godine – 587 polaznika auto-škole,
naredne godine – 590 polaznika… Nije se zaustavljao. Pičio je kao odbjegla
lokomotiva.
Za velike stvari nisu presudne pare, već – muda
Oblak prašine u kojem je Turkešova auto-škola ostavila konkurenciju bio
je toliko veliki da se vidio i u Sarajevu: nevjerovatni poslovni rezultati
Turkešove firme ni u glavnom gradu nisu ostali neprimijećeni. Dok je slao
buduće instruktore na ispite u Sarajevo, Izo je upoznao Emgijada Bešliju koji
je bio važna faca u automobilskoj industriji. Bio je to sudbinski susret koji
mu je promijenio život. Bešlija je odmah vidio da Izudin Turkeš razmišlja
ispred svog vremena i da ima široke vidike, ali da mu treba poticaj za velike
stvari. Ništa nije čekao, odmah ga je vrbovao: “Za tebe su ozbiljni poslovi,
Izo, pusti kraju auto-školu. U BiH se otvara novi program automobilske
industrije Škoda, koja je sad u sastavu Volkswagen grupacije. Tu ti je servis,
prodaja automobila, licenca… Sad je prilika da u taj biznis uđeš na mala
vrata, kasnije nećeš moći platiti ulaznicu i da imaš milione”. Izudin je
prepoznao priliku, ali je bio svjestan da je to velika investicija i da su za
taj poduhvat potrebni krediti. “Uvijek sam pazio da zagrizem samo onoliko
koliko mogu sažvakati. Škoda je izgledala kao prevelik zalogaj, ali ipak me
zagolicalo…”, prisjeća se Izo. Njegova supruga je strahovala: “Nemoj da to
radimo, ljubavi, previše je rizično. Dobro živimo i sa auto-školom”. Ali, za
velike stvari moraš imati muda: odlučio se da ide na sve ili ništa. Il’
pukovnik, il’ pokojnik. Auto-škola je njegova ljubav “koju ne bi dao ni
za šta”. U slučaju nužde tu je imao izlaznu strategiju.
Ni auto-škola, međutim, nije bilo ono što ga je natjeralo da prelomi. Sva Izudinova
rodbina imala je italijanske radne dozvole, bili su građevinski radnici. Radnu
dozvolu za Italiju Izo je obezbijedio i sebi, zlu ne trebalo. To je, najzad,
bio njegov tajni ‘plan B’: “Rekao sam ženi ‘ako propadnemo sa Škodom, uzećemo
se ti i ja za ruke, i idemo u Italiju raditi na bauštel. Podmirićemo dugove i
opet se vratiti’. Imao sam tada 33 godine i nisam se plašio ponovo početi od
nule”.
Došao je i taj dan. Showtime! Vrijeme
potpisivanja ugovora sa Škodom.
Za ovlašteni servis i prodajni autosalon Turkeš je potpisao u maju
1998. i dobio licencu. Izradio je vanjske reklame i napravio najavne džinglove
za radio. Očekivao je isporuku osam vozila, ali mu iz Škode javljaju da
prethodno mora obezbijediti bankarsku garanciju na iznos od 300 hiljada maraka.
Nije ni znao šta je bankarska garancija. Otišao je u banku gdje mu je direktor
bio prijatelj. Doživio je hladan tuš, iako i danas vjeruje da je direktor bio
dobronamjeran: “Slušaj, prijatelju… Bankar sam cijeli život, radi to što
radiš (auto-škola). Ostavi se Škode, nema tu perspektive. Ako uđeš u to –
propašćeš”.
Drugi bankar mu prostro crveni tepih
Kao što vidimo, treći put u kritičnim životnim trenucima Izudinu
Turkešu govore da će propasti ako ne odustane od svojih ‘utopističkih’ ideja.
Zašto ga nikada ne pogađaju te primjedbe?
“Stalno imam osjećaj da me pravim putem vodi neka nevidljiva sila. Kad
se jedanput odlučiš, nema kajanja. To je kao kad kreneš preticati, ne smiješ
oklijevati, moraš ubrzati i izdržati. U retrovizor je tada kasno gledati, to je
trebalo učiniti prije odluke o preticanju. Tu se samo jedanput može pogriješiti,
jer je ulog prevelik: sam život. To pravilo važi i u životu – nema gledanja
preko ramena. Gledanje unazad nije opcija”, objašnjava Izo svoju upornost. Kaže
da uvijek vjeruje da će se sve dobro završiti: “Kakve su ti
misli, takav ti je i život. Želim reći da nikada, ali nikada, nisam bio
pesimista. Čak i u trenucima kada sam mislio da nema izlaza, nisam žalio za
prolivenim mlijekom. Neka su mi se vrata uvijek otvorila. Kako zračiš, tako i
privlačiš”.
Čovjek je rođen pod sretnom zvijezdom, šta ćeš. Zlobnici mu mogu samo
pljunuti pod prozor.
Ali, vratimo se u materijalnu stvarnost.
Kako sam kaže, vrata mu je u jednoj banci prijatelj zatvorio, ali u
drugoj mu je direktor vrata širom otvorio. “Skoro da mi je prostro crveni
tepih”, kaže Izudin Turkeš. On je direktoru tadašnje Univerzal banke (danas UniCredit), Aliji
Galijaševiću, objasnio svoj biznis plan. Iskusni bankar vidio je strast u očima
dok se Turkeš trudio objasniti svoju ideju. “Prekinuo me je samo nakon nekoliko
minuta i sa osmjehom rekao da je to sjajan projekat i da vrijeme takvih stvari
tek dolazi. To je budućnost, pun pogodak!”, prisjeća se Izo kako ga je
Galijašević osokolio. Ovaj bankar je, za razliku od njegovog prijatelja koji ga
je odbio, imao radikalno drukčiji pristup: “Čak je pitao treba li mi garancija
na veći iznos. Mislio sam da se šali, a direktor banke je samo testirao moju
skromnost i apetite. Nakon pola sata potpisao mi je bankarsku garanciju na 300
hiljada, ustao, čestitao i poželio sreću”.
Inspirativni sastanak sa direktorom Galijaševićem Turkešu odzvanja i
danas, 25 godina kasnije.
Izudin je izašao iz banke ošamućen od sreće. Došao je preko crvenog
tepiha, a izlazi sa Oscarom. Ili, u prijevodu na automobilski jezik:
njegova firma upravo je dobila quatro pogon.
Sve ostalo je povijest.
Na selu ispunio Volkswagenove standarde
Tih poslijeratnih godina Turkešova firma bila je smještena u
iznajmljenom prostoru u Jelahu. U opremanje tog poslovnog prostora i otvaranje
izložbenog salona u gradu Tešnju potrošio je svu ušteđevinu a da nije ni počeo
sa prodajom Škodinih automobila. Ostala mu je samo mala svota za nedajbože.
Dok mu je sjedište firme bilo u Jelahu, Turkeš je pripremao preseljenje
Škodinog auto-centra u vlastiti prostor u Raduši kod Tešnja. U tom je selu još
1991. godine napravio kuću na obiteljskoj zemlji, ali je useljenje zaustavio
rat. Tri godine plaćao je dvije kirije (u Jelahu i Tešnju), a onda je krajem
2001. godine preselio firmu u Radušu. Znao je da se sva jaja nikada ne drže u
jednoj košari, pa je te godine diverzificirao poslovanje: uposlio je u svoju
firmu 30 građevinskih radnika i poslao ih na privremeni rad u Italiju. Ostali
su tamo deset godina, čime se Izudin Turkeš finansijski relaksirao i konačno
došao na zelenu granu.
A njegov seoski auto-centar u Raduši? Nije imao pristup kanalizaciji,
ni uličnu rasvjetu. Ni asfalt. Do Škodinog servisno-prodajnog centra dolazilo
se makadamskim putem. Stvarno? Ko je ovdje lud? Izudin Turkeš nije lud, već
lucidan. U takvim uslovima prodavao je godišnje prosječno 120 novih automobila
marke Škoda, što je bio (proporcionalno) bolji prodajni rezultat na hiljadu
stanovnika od onog koji su postizali autodileri u Sarajevu i Banja Luci. U to
ne mogu povjerovati samo oni koji ne znaju ko je Izo Turkeš. Svakog kupca koji
je došao da kod njega kupi Škodu, a bilo ih je iz cijele BiH, Izudin je častio
ručkom, pokazao Staru čaršiju i odveo na Gradinu (Tvrđavu). Svakom kupcu bio je
turistički vodič. Dobar glas daleko se čuje.
Glavni Škodin direktor iz Mlade Boleslava (Češka) bio je skroz nestrpljiv
i radoznao da upozna tog, da ‘prostiš, ludaka koji u
dubokoj bosanskoj provinciji, na selu, prodaje 120 auta godišnje. U međuvremenu
je Turkeš uspio da kreditnim sredstvima (uz manju pomoć mještana) isfinansira
kanalizacionu mrežu i uličnu rasvjetu u svom selu, ali i dalje se do Škodinog
prodajno-servisnog centra u Raduši dolazilo makadamskim putom. Kada su češkog
direktora vozili prema Raduši, skrenuli su sa glavnog puta i vozili se
blatnjavim makadamom. Čeh je mislio da se radi o nekom performansu kojim su
domaćini htjeli da mu učine čast dobrodošlice, ali kada su se na brdu zaustavili
i parkirali kraj velike kuće ispred koje je stojao reklamni totem Škode –
shvatio je da se ne radi o zajebanciji. “Nisam vjerovao”, uhvatio se češki
direktor za glavu i Izudinu Turkešu stisnuo ruku.
Izo je, naravno, uz manje učešće mještana, ubrzo asfaltirao put kroz
selo. Negov objekat (auto-centar) sada je orijentir. Škoda mu je obnovila
licencu za prodajno-servisni centar, što znači da je zadovoljio sve standarde Volkswagen
grupacije. U objekat u Raduši, Turkeš je ukupno uložio dva miliona maraka, ali,
kaže, da “sa današnjom pameti“, ne bi pravio taj objekat na tom mjestu, bez
obzira na to što ga je taj auto-centar „preveo preko rijeke“. Jer, dodaje, „lokacija
te odaje, značajno utječe na (lični) imidž i brend koji zastupaš”. Zato se
prije osam godina iz Raduše ponovo preselio na magistralni put M-4 (Doboj
Teslić), ali ovih dana će se njegov prodajno-servisni centar smiriti na konačnoj
(vlastitoj) lokaciji u tešanjskom Novom Selu, tik do prometne petlje kojom će
se vozila iz Tešnja uključivati na Koridor Vc (autoput). Top lokacija. Objekat
u Raduši je sada na prodaju.
Auto kupio i jedan vojvoda, platio unaprijed na
neviđeno
Ima li kraja ovoj priči?
Ovaj tekst bio je tek polovina sage o Izudinu Turkešu. Druga polovina
bila bi previše za objavu na jednom portalu, ali nije previše za knjigu LUKAVI
BIZNIS koja iz štampe izlazi sljedećeg mjeseca – čiji je autor Hajrudin
Redžović. Radi se o romansiranim biografijama top 20 tešanjskih biznismena.
Drugi dio storije o Izudinu Turkešu govori o tome kako su njegovi
radnici izgradili najveći hotel u Makarskoj, zašto u svojoj tvornici namještaja
ne želi imati više od 20 zaposlenih (a može ih imati stotinu), gdje je izgubio
i promašio, kako je jedan vojvoda kupio auto i platio unaprijed na neviđeno,
zašto je u koroni odbio da privremeno zatvori firmu, kako njegovi mehaničari
koji osvajaju nagrade imaju pristup glavnom serveru Poršea za edukaciju, te
kako je sam Izo Turkeš u međuvremenu postao vrhunski informatičar i traženi
ekspert za CNC mašine, programiranje, hardver, softver, itd. On će također
objasniti kako pored menadžerskog posla u svojoj firmi, uspijeva biti redovni
predavač teoretske nastave u četiri auto-škole, i zašto jede samo jedanput
dnevno… I šta jede kad je tako pametan.
Sve ćemo te teme, dakle, u ovom tekstu preskočiti, i idemo na kraj. A
na kraju ispunjavamo muzičke želje.
“Pusti me, Bože, pusti me”
“Imaš li ti uopće više životnih želja, Izudine?”, pitamo ga nakon
svega.
“Imam. Znaš li onu pjesmu Harija Mata Harija Pusti
me, Bože, pusti me…? Strofa sa refrenom ide
ovako:
Pusti me, Bože, pusti me
Još jednom kraj nje, spusti me
I nek je u životu mom
Zadnji grijeh sa njom
E, ja bih da me Bog vrati u 1989. godinu i da me spusti sa (bilo kojim)
kandidatom u automobil i da ga ja, kao instruktor, učim kako se vozi. Pusti
me, Bože, pusti me/Još jednom u Planje spusti me/I nek je u životu mom/Zadnji
grijeh sa Fiat unom. Baš me briga ako neko misli da sam patetičan.
Ja sam ti, ba, jedno veliko dijete. Nikada nisam prestao biti
zaljubljen u ovaj posao. I, kada bi mi danas neko rekao da moram birati između
auto-škole i svega ostalog, odrekao bih se svega ostalog. Otišao bih tamo gdje
me srce vodi. Kada bih se ponovo rodio, opet bih otvorio auto-školu i bio
intruktor vožnje. Neke se stvari zaista ne mogu kupiti novcem”, govori usporeno
Izo. Tada je stao i rekao da nema više šta reći. Progutao je pljuvačku, podigao
glavu prema nebu i počeo da škilji kako bi zaustavio emocije. “Ovo je zato što
sam Rak u horoskopu”, neuspješno je pokušao da se opravda.
Gospodar svih svjetova i dan-danas ga drži u
njegovom zemaljskom raju, gdje mu već svi iskazuju naklon. A u Mladoj Boleslavi
(Mlada Boleslav), sjedištu češkog diva automobilske industrije, kad god se
pojavi doživljava ovacije.
Sada mu i vi možete skinuti kapu, poštovani čitatelji.
(Ovaj tekst dio je knjige LUKAVI BIZNIS koja u
aprilu izlazi iz štampe, autor je Hajrudin Redžović)