Kako je biti zviždač u BiH vrlo dobro zna Spomenka Mekić iz Banjaluke, bivša zaposlenica Zaštitnog Fonda RS, koja je doživjela pravu golgotu nakon što je policiji prijavila kako je tadašnja direktorica Fonda i supruga bivšeg ministra finansija RS, Ljubica Vilendečić, falsifikovala sudske takse. Nakon prijave, uslijedile su uvrede, mobing, smanjenje plate, ali Mekićeva je istrajala i nadležnim institucijama nastavila skretati pažnju na nezakonita zapošljavanja, da bi sve kuliminiralo 2016. godine kada je u Fond, bez konkursa, primljen novi radnik Igor Vujasinović.
Polovinom novembra 2016. godine, u vrijeme bolovanja pred operaciju srca, Mekićeva je dobila otkaz zbog, kako je navedeno, „ometanja drugih radnika“.
Nakon tri godine "sudovanja" ili bolje rečeno držanja njenog predmeta u ladici Okružnog suda, Mekić je u radnom sporu dobila Zaštitni fond RS. Početkom septembra imenovan je i vještak finansijske struke Dijana Ostić da obračuna neisplaćene plate, kamate i ostala dugovanja ZFRS prema Mekić.
Vještačenje bi trebalo biti završeno do 24.12. 2019. god. kada je zakazano i ročište u Osnovnom sudu Banjaluka čime bi ovaj spor trebao dobiti završni epilog.
“Što se tiče krivične prijave protiv Gruje Komljenovića, direktora ZFRS, sve još uvijek tapka u mjestu”, priča za Buku Mekić, navodeći da je u ovom predmetu tužilac Dalibor Vrećo.
Dodaje da se uprkos svemu što je doživjela nikada nije pokajala što je prijavila nezakonitosti.
“To je moja nepisana moralna obaveza prema mom djetetu, mojim unucima, ali i svim ostalim građanima ove zemlje, poebno mlađim generacijama. Ponosna sam zbog toga”, istakla je naša sagovornica.
Napomenimo da je njen pravni tim tužbu pripremio po Zakonu o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju, koji je stupio na snagu prije dvije godine.
Već tada su brojni stručnjaci upozoravali na manjkavosti ovog zakona, njih je bila svjesna i Mekićeva i njen tim, ali nisu zaboravljali ni činjenicu da veliki dio problema leži i u sudstvu i drugim nadležnim tijelima koji ne rade svoj posao.
Stanivukovićev zakon o uzbunjivačima
Manjkavosti zakona bile su razlog što se pred poslanicima u Narodnoj skupštini Republike Srpske ove sedmice našao Nacrt zakona o zaštiti uzbunjivača koji je, između ostalog, predviđao potpunu zaštitu osoba koje prijavljuju sumnju na nepravilnosti, što je trebalo ohrabriti daleko veći broj pojedinac da prijavi zloupotrebe.
Nacrt Zakona nije prihvaćen, a predlagač poslanik Draško Stanivuković smatra da je to zbog činjenice što vlastima ne odgovara da građani ukazuju na nepravilnosti.
„Predložili smo Zakon o uzbunjivačima koji treba da štiti svakog čovjeka koji u institucijama kaže ono što nije dobro. Imamo Zakon o zaštiti ljudi koji prijavljuju korupciju, ali ko štiti ljude koji upozore na piralen. Ko štiti ljude koji kao Bandić prijete smrću? Na kraju je čovjek koji je sugerisao i bio uzbunjivač krivično gonjen, a Bandić nikakvu kaznu ne snosi. To nije korupcija, ali taj je čovjek uzbunjivač i važan je za javnost“, rekao je Stanivuković.
Trebaju li nam dva zakona?
Mišljenje smo potražili i od istraživača Transparency Internationala u BiH, Uglješe Vukovića.
On smatra da je svrsishodnije izmjenama i dopunama raditi na poboljšanju postojećeg zakona, a da bi svako eventualno razmatranje novog zakona moralo proći kroz što šire konsultacije.
A postojeći zakon ima više nepravilosti, na šta su već upozoravali. To je možda i razlog što se veoma mali broj lica odlučuje prijaviti korupciju.
“Prva stvar koju smo primijetili prilikom primjene radeći sa prijaviocima, a na to smo ukazali i javno, jeste to da su rokovi za ostvarivanje sudske zaštite prekratki. Trebalo bi produžiti rokove tako da prijavioci korupcije uživaju posebnu zaštitu pred sudovim, i mogućnost da tužbu podnesu u roku koji je značajno duži od 30 dana, koliko sada iznosi subjektivni rok za podnošenje tužbe”, istakao je Vuković, dodajući da je TI BiH o ovome već upozorio Ministarstvo pravde Republike Srpske, kao i da bi to trebalo uzeti u obzir pri razmatranju izmjena Zakona.
Njihova istraživanja takođe pokazuju da se prijavioci korupcije uglavnom nalaze u nezavidnom položaju, često se odluče stvar prijaviti po proteku vremena nakon što se ohrabre da preduzmu i taj korak, jer oni prijavljuju korupciju iz svog nesporednog radnog okruženja. Suočeni su najčešće sa represalijama i mjerama odmazde, pa zakonodavac mora pronaći način da pravna zaštita koja im se pruža uzima u obzir položaj u kojem se nalaze.
Ipak, zaključuje Vuković, ne treba zaboraviti da je Zakon koji je trenutno na snazi, i dalje relativno nov, i da još uvijek nisu poznati svi njegovi efekti u praksi.