„Prvi poljubac davno zaboravljen, prvi dernek ko zna gdje je.“
„K'o bi rek'o čuda da se dese, pa Miljacka mostove odnese.“
„Vraćam se majci u Bosnu.“
„Hej, samo da mi je hladne vode sa Romanije.“
Da se radi o bilo kom drugom pjevaču mogli bismo reći da su njegovu 40 godina dugu karijeru obilježili ovi stihovi. Budući da se radi o Halidu Bešliću pjesma, iako je bio najveća muzička zvijezda današnjice u Bosni, nije njegova najveća vrlina.
“Volio bih kada odem da me pamte kao dobrog čovjeka, a ne kao dobrog pjevača”, tako je govorio Halid Bešlić.
Preminuo je 7. oktobra 2025. u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, a u prvim minutama nakon njegove smrti njegova želja je ispunjena.
Prijatelji i saradnici u prvi plan stavljaju ono po čemu je Halid bio jedinstven – humanost i dobrota zvijezde koja se nikada nije tako ponašala.
“Nikada nije zakasnio na probu”, kaže Nazif Gljiva, pjevač i prijatelj Halida Bešlića u izjavi za Buku.
Od tesara do najplaćenijeg pjevača
Knežak izvor u njegovom posljednjem velikom hitu “Romanija” ne pominje se slučajno. To je njegovo rodno mjesto na području opštine Sokolac.
Prvi put Bešlić je i zapjevao u rodnom kraju, u kafani Sreta Mačara na Sokocu, potvrdili su saradnici Halida Bešlića u izjavi za Buku.
“Jeste, on mi je govorio to”, sjeća se pjevač Gljiva.
O svom životu Bešlić mu je često pričao. Njegov otac nije htio da mu sin bude pjevač pa ga je jedne prilike vidjevši da pjeva u obližnjoj kafani opomenuo.
“Nećeš ti biti pjevač. Nije mu dao da se bavi pjevanjem”, dodaje Gljiva.
Otac je Bešlića poslao u Sarajevo u tesarsku školu. Živio je u đačkom domu na Grbavici, išao u školu, pa na praksu, ali bi uveče posjećivao kafane.
“Došao bi u kafanu gdje pjevaju Safet Isović ili Toma Zdravković. Kad je on prvi put uzeo mikrofon da pjeva svi su bili oduševljeni”, prepričava Gljiva detalje iz Bešlićevog života koje je slušao iz prve ruke.
Postepeno je počeo pjevati od kafane do kafane. Od restorana do restorana. Dobar glas se počeo širiti. Tako je počela karijera pjevača zbog čije smrti su se oglasili i političari koji inače nemaju ništa zajedničko. To govori o veličini pjevača koji je gradio. I doslovno i metaforčki.
Već godinama Bešlić je bio najplaćeniji bh. pjevač.
Mještani Knežine već su pokrenuli inicijativu da se Bešliću izgradi spomenik.
Ko je bio Halid Bešlić?
“Gromada. Ljudska gromada”, kaže pjevačica Hanka Paldum u izjavi za Buku.
“Malo je vremena da sve ispričamo”, priča Dino Muharemović, tekstopisac.
O Bešliću kolege jednoglasno misle samo najbolje. I sam je bio takav – u svima je tražio najbolje.
Fahrudin Pecikoza koji je za Bešlića napisao pjesmu “Miljacka” svakodnevno se družio sa legendom Sarajeva i cijelog Balkana.
Ipak, Bešlić nikada nije zloupotrebljavao ni svoju popularnost ni moć koja je dolazila kao posljedica ljubavi koju je dobijao do milionske publike.
“To je čovjek s kojim sam ja proputovao pola svijeta i vjerujte mi da mu nije trebao pasoš. Gdje god dođe na granicu, ljudi se obraduju kao da vide najrođenijeg”, kaže Pecikoza.
Veličini Halida Bešlića svjedočio je svaki dan.
“To je čovjek koji je odbijao intervjue za velike medijske kuće da bi dao i pomogao mladim novinarima da steknu status.”
Na prste obje ruke ne može nabrojati dobra djela koje je činio Bešlić. Nekome je pomogao jednokratno, nekome bi izgradio kuću, nekome bi pomogao i na svoju štetu.
“Bešlić koji je imao najvišu cijenu otkaže svoj komercijalni koncert da bi otišao pjevati neki humanitarni koncert. To je neopisivo”, priča Pecikoza za Buku.
Tokom 40 godina karijere Bešlić je održao 500 humanitarnih koncerata.
“On u svojoj karijeri ima više humanitarnih nego što mnoge zvijezde imaju komercijalnih koncerata”, dodaje Pecikoza.
Tuđa sreća za Halida je veća
Halid se radovao više tuđim uspjesima nego svojima, priča tekstopisac Dino Muharemović.
Prisjeća se kada je prije 20-ak godina napisao većinu pjesama za novi Bešlićev album.
Pjesme su već bile u eteru, a Bešlićev kolega Šerif Konjević je tek snimao pjesmu koju je Muharemović za njega napisao.
“Zazvonio mi je telefon, vidim Bešlić. Kaže mi – e, Dinče da ti kažem nešto. Jesi slušao kako je Šerif otpjevao onu tvoju pjesmu”, rekao je Bešlić začuđenom Muharemoviću.
“Nisam, kako ću. Još je u studiju”, odgovorio mu je dugogodišnji saradnik i autor brojnih tekstova.
Muharemović je Bešliću napisao bezvremenski hit “Prvi poljubac”, ali i mnoge druge hitove.
“Kaže on meni – sad ću ti ja pustiti, a moram ti reći da je maestralno otpjevao. Kapa do poda”, sjeća se Muharemović.
Ni danas ne može da vjeruje da se Bešlić više radovao kvaliteti pjesme svog kolege nego ličnom uspjehu nakon tek izdatog albuma.
“Koliko se čovek veselio kako je Šerif otpjevao i kako je pjesma ispala, to mi se nije desilo u 30 godina moje karijere.”
Srećan je, priča nam, što je imao priliku raditi s Bešlićem, ali i što su bili prijatelji i drugovi.
“Nije mahal’o (tračario), štitio je slabije, i uvijek je želio da dođe i na televizijsku stanicu koja je u početku. Prije bi više išao njima nego afirmisanim televizijskim stanicama”, najupečatljivije su Bešlićeve osobine koje je njegov saradnik i prijatelj cijenio.
Halid Bešlić – Čovjek koji se rijetko rađa
“Dođu tako vremena kad pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati”, zapisao je jednom Ivo Andrić opisujući karakter bosanskog čovjeka.
I rat u Bosni i Hercegovini dokazao je takvu narav ovdašnjeg stanovništva. Bogati su davali volove, siromasi sinove, a fukare su postale ratni profiteri.
Bešlić je bio izuzetak koji je potvrdio to pravilo.
Skupa sa kolegom Nazifom Gljivom nastupao je širom Njemačke. Organizovao koncerte, a novac slao u Bosnu.
“Nismo gledali ni ko je ni šta je. Slali smo kome god je trebalo”, rekao je Gljiva za Buku.
“On je srce isplakao za Bosnom. Davao je i dijelio sve što je imao”, svjedoči pjevačica Hanka Paldum.
Bešlić je takav bio i prije rata. 1985. sa Gljivom je trebalo da nastupa na koncertu kod Orašja. Zbog smrtnog slučaja vlast je zabranila koncert, a organizator je zbog toga bio u minusu 50.000 maraka.
“I onda je počeo da plače, ali Halid i ja smo mu rekli, ne sikiraj se ništa, mi ćemo ti platiti”, sjeća se Gljiva Halidove brige za druge.
Nakon godinu dana su održali koncert na livadi pred čak 50.000 ljudi.
“To je jedan od primjera kako se dobro dobrim vraća.”
Čovjek koji se nije znao naljutiti
Bio je, kažu saradnici i prijatelji, osoba koja je uvijek bila pogodna za savjet i razgovor.
Profesionalac u studiju, čovjek van pozornice.
“Tu je nenadmašan”, ali njega krasi to što se on ne zna naljutiti, profesionalac”, kaže Gljiva dodajući da je Bešlić poznat po poštenju i perfektno otpjevanom svakom tonu.
“Nikada nikog nije uvrijedio, mislim da je to rijetkost. Nikog nije ogovarao. Divan je kao umjetnik. Imao je bezbroj, bezbroj dobrih osobina. Rijetko se takav čovjek rađa, vjerujte”, dodaje Gljiva.
Za voljenog kolegu kaže i da je olako opraštao, nije bio težak za saradnju i nije bio škrtica.
“Dobar je saradnik, dobar je čovjek. On je volio sve ljude, sve narode. Bio je i Jugosloven, pravi Balkanac, pravi i Bosanac i Srbijanac i Hrvat i Slovenac i Makedonac. To su rijetki ljudi.”
Bešlić je mogao sjediti i sa carom i sa prosjakom. Njemu razlike nije bilo. Zato je nakon njegove smrti ujedinjena cijela zemlja. Za mojih 30 godina nisam vidio ujedinjenije narode Bosne i Hercegovine. Ujedinjenije u boli i poštovanju prema jednom čovjeku, umjetniku, humanitarcu. Simbolu dobrog u svakom čovjeku.
“Ovakva bol se osjetila u narodu kada je Tito umro”, zaključuje Pecikoza.
Halid Bešlić bio je nit koja miri i povezuje. Duša koja spaja, kao “i” u nazivu države koju je opjevao i za koju je dao dušu. A dušu može da da samo onaj ko je ima.