Živjeti
u gradu ili na selu? U malom stanu ili prostranoj kući? Odlučiti se na
jednostavnost održavanja stana ili opuštenost sjedenja u dvorištu? Užurbanost
grada ili romantika sela?
O
tome odavno razmišljaju u zemljama zapadne Evrope, gdje je već godinama prisutan
trend odlaska ljudi iz grada u selo. Taj trend sve je prisutniji, ako je suditi
prema medijskim natpisima, i u zemljama regiona, posebno Slovenije, Hrvatske i
Srbije.
Često
se ovaj povratak predstavlja u romantičnom i idiličnom svjetlu, kao život bez
stresa, u mirnom utočištu prirode, daleko od taštog i sebičnog gradskog
svijeta.
Ima
li mjesta idili pri povratku na na bh. selo, iz kojeg već decenijama odlaze i
mladi i stari. U bh. selo koje nestaje, u koje se godinama ništa ne ulaže…izuzev možda pred izbore.
Ipak,
ne treba zaboraviti da ni gradovi odavno nisu ono što su nekada bili. Tvornica
odavno nemamo, industrije takođe, o izvozu da i ne govorimo. Posla je iz godine
u godinu sve manje i to je ono što muči većinu gradskog stanovništva.
Da
li je rješenje povratak na selo, pokušali smo doznati iz razgovora sa našim
sugrađanima koji su se odlučili na ovaj korak.
Za selo se odlučili kada
su poželjeli veći stan
Ivana
Kaser-Vukelić i njen muž su jedni od onih koji su odlučili napustiti grad i početi
život na selu. Prve tri godine zajedničkog života proveli su u stanu od 35
kvadrata u banjalučkom naselju Mejdan. Radne dane su i nakon posla uglavnom
provodili svako za svojim računarom, dok su vikende koristili da putuju, idu u
prirodu, kampuju ili voze bicikl. Kako je vrijeme prolazilo, poželjeli su veći
stan, a onda su shvatili da bi kuća sa imanjem ipak bila bolji izbor. Dugo su,
kaže Ivana, tražili neki komadić zemlje sa dosta sunca, šumom i potokom, a želja im se konačno ispunila krajem prošle godine.
Trenutno
su u procesu adaptacije kuće, štalice i njive, u selu Glamočani, pored
Banjaluke, a već su nabavili koze, mačke i pse.
Porodica
i prijatelji su različito reagovali na njihovu odluku da počnu život na selu.
Neki su bili oduševljeni, a neki opet ovu odluku nisu razumjeli.
Njima
se od tada život i njegov kvalitet drastično promijenio. “Ranije ustajemo, više
radimo, više se družimo međusobno i sa drugim ljudima, redovnije jedemo, mnogo
šetamo, ranije idemo na spavanje. Ranije smo u slobodnom vremenu dokoličarili,
sada se raspitujemo o drvima, potpali, materijalima, alatima, kako sagraditi
boks za pse, kako riješiti plavljenje potoka, kako složiti kamenu ogradu…
Takvo razmišljanje budi uspavanu kreativnost, maštu, snagu, koju nismo ni znali
da imamo i koja nas na kraju dana, kada idemo umorni na spavanje, čini
ispunjenim“, kaže za Buku Ivana. Dodaje i da obaveze oko životinja nisu strašne
i da se dobrom organizacijom i uz pomoć porodice i prijatelja, koji hrane i
obilaze životinje kada su ona i muž na putu, sve stiže.
Iako
su se odlučili za život na selu i bavljenje poljoprivredom i stočarstvom, oboje
još uvijek rade u gradu i za sada ne misle napuštati ove poslove, barem dok ne
stanu na noge i posao na selu krene.
U
naselju u kome su kupili kuću žive još dvije porodice sa malom djecom koje su
se doselile iz grada. Jedni su kao i Ivana i njen muž kupili kuću i imanje, dok je druga
porodica imanje naslijedila i potom se doselila.
Obje
ove porodice, kaže Ivana, koje na selu žive već 10-15 godina, tvrde da se nikad više ne bi vratili u grad. Ivana i njen
muž još uvijek nemaju jasan stav i čekaju da vrijeme pokaže da li je selo za
njih najbolja opcija. Na pitanje da li se od života na selu može pristojno živjeti,
naša sagovornica kaže da se na selu, uz mnogo truda i rada, može dosta toga
proizvesti. Ako je riječ o prosječnom imanju jedne porodice, proizvede se
dovoljno hrane i eventualno još nešto sitno za prodati ili pokloniti porodici i
prijateljima. Ističe da je ipak potreban barem jedan stabilan izvor prihoda da
bi se mogli nabaviti i platiti ostali materijali i usluge koje su potrebne, a
koje se ne tiču života na selu.
Mladi zamišljaju život na
selu u holivudskom stilu, ali nije to baš tako
I
naš drugi sagovornik, Stevan Stančić, takođe se odlučio za selo. Iako bi život na
selu uvijek izabrao prije gradskog, kaže da je teško živjeti isključivo od
sitne poljoprivrede i stočarstva. Ipak dodaje i da je na selu lakše preživjeti
sa manjim primanjima, a i drva su jeftinija i pouzdanija od gradskog grijanja.
Zalihe hrane vam, priča Stančić, garantuju da nećete biti gladni čak i ako MMF
ne uplati sljedeću tranšu.
Foto ilustracija
“Nekako mi se čini da samo oni koji posjeduju velike
farme ili poljoprivredna dobra mogu ostvariti stabilnije prihode pa možda i
profit. Ali, da li je to selo? Kada ogromna siva zgradurina zatvorski drži sto
krava koje se kljukaju koncentratom i nikada ne vide sunca? Ili ogromna njiva
preko koje bruje traktori? To nije selo. To je kapitalističko izrabljivanje
resursa i mislim da kad neko upadne u to, on ili ona ne živi na selu. Vi ste
onda u čarobnom krugu stalnih potraživanja koje morate na vrijeme platiti u
gotovom novcu, kao što je sjeme, stočna hrana, lijekovi za stoku. To je brzina,
obrt novca i stres koji mi liči na Wall Street”, kaže Stevan Stančić, koji živi
na selu u okolini Čelinca.
Dodaje
i da je za većinu stanovnika sela jedina moguća varijanta kombinacija stalnih
primanja i bavljenje sitnim seoskim poslovima kao podrška. I to će, ističe naš
sagovornik, biti tako sve dok ljudi misle da su kupili “domaće pile”
ili dok kupuju kilogram zanosnog okruglog i crvenog paradajza u supermarketu.
Dobro je, smatra, što se to polako mijenja. Ipak vjeruje da nam je negdje u
podsvijesti jasno da statistike kancerogenih oboljenja imaju i te kako veze sa
onim što unosimo u sebe, ali još uvijek nema dovoljno snage i znanja da
prekinemo čarobni krug rasprodaja i sniženja.
Kao
glavne probleme života na selu istakao je borbu za novac, ali i borbu sa
malograđanštinom, sa kojom se, ko ima snage za to, bori, a ko nema, prepusti se.
Na pitanje da li su realni prikazi života na selu kao bezbrižnog života, bez stresa, Stevan nam
je rekao da u jednoj mjeri sigurno jesu.
“Sigurno
je da zdravije okruženje i priroda utiču na bolje raspoloženje. Ali, kod nas
mladi zamišljaju život na selu u holivudskom stilu – sjediš na tremu drvene
kuće, oko tebe priroda, uživaš. To jeste na momente tako, to jeste često, ali
nije konstanta. Problem je što mnogi mladi imaju zamisao da idu na selo, ne
zato što vole živjeti na selu, nego zato što u gradovima gube opcije”, rekao je
Stevan, koji bi sa sela otišao pod uslovom da u zemlji vlada nekadašnji ekonomski koncept,
kao u Jugoslaviji, kada je došlo do masovnog odliva življa sa sela u gradove i
fabrike, pri čemu je garantovan posao sa stabilnim primanjima i riješeno
stambeno pitanje.
Danas,
kaže, grad slabo nudi ono što bi trebalo odlikovati urbanu sredinu. Nudi
zagađenje, ne nudi mogućnosti. Ne nudi posao.
Na
kraju razgovora, pitali smo našeg sagovornika da može da bira, da li bi opet odabrao
život na selu. Rekao nam je da je njegova definitivna odluka, selo. “Ne pada mi
na pamet da živim u nekoj postzemljotresnoj udžerici u Budžaku. Ili da čekam
drndavi tramvaj na Čengić Vili, u paničnom strahu hoću li se stići istuširati
pošto se voda isključuje, voda koju plaćam. Samo u slučaju visoke karijerne
ponude, preselio bih se u naš bh. grad. I značajan dio tih sada zamišljenih
prihoda bih uložio u dva smjera: ili bih dostupno vrijeme provodio na selu,
ili bih putovao. Nema smisla da se gušim u smogu, nije vrijedno”, zaključio je
na kraju razgovora za Buku Stevan Stančić.
Mlade na selo tjera nezaposlenost
Da
se mladi zbog nemogućnosti pronalaska posla posljednjih nekoliko godina sve
češće odlučuju za odlazak na selo tvrdi i Zora Čolović, dipl. inž. polj. iz
Centra za razvoj i unapređenje sela Banja Luka.
“Putem
podsticaja koje dodjeljujemo, dosta dobro smo upućeni u situaciju vezano za
povratak na selo, tako da mogu reći da je ovaj trend evidentan posljednjih pet
godina. Najčešće je riječ o mladim ljudima koji su naslijedili imanja od
roditelja i rodbine, koji tu već odavno ne žive. Dosta njih je pokrenulo i
svoju vlastitu proizvodnju, bilo da je riječ o voćarstvu ili plasteničkoj
proizvodnji. Imamo takođe dosta primjera mlađih ljudi koji rade u gradu, ali su
nešto organizovali i pokrenuli na selu, tako da im je na kraju nerijetko hobi
prerastao u nešto profesionalno”, kaže za Buku Čolović
Dodaje
da Centar redovno dodjeljuje podsticajna sredstva za razvoj poljoprivredne proizvodnje.
Uglavnom je riječ o sredstvima za
sufinansiranje voćarske i proizvodnje u zaštićenim prostorima, izgradnje
hladnjača i sušara, objekata za uzgoj stoke, nabavku opreme i poljoprivredne
mehanizacije i dr. Trenutno je u toku
projekat sufinansiranja nabavke voćnih sadnica, do iznosa od 10 hiljada maraka.
Foto ilustracija
“Ovaj
trend povratka na selo sigurno će se nastaviti i u budućnosti. To nam
svakodnevno potvrđuje i broj onih koji se informišu o ovoj opciji, zbog
beznadežne situacije u gradu i nemogućnosti pronalaska posla. Ipak vjerujem da
će i u narednom periodu glavni razlog
povratka selu biti nužda, a ne romantični povratak prirodi”, naglasila je Zora
Čolović.
I
na kraju možemo zaključiti da se mladi vraćaju na selo, ali u prigradska
naselja i pod uslovom da mogu iskoristiti prednosti i gradskog i seoskog
života.
Situacija
u selima mnogo udaljenijim od gradova posve je drugačija. Ona su zanemarena, u
njih se odavno ništa ne ulaže, nerijetko su i bez struje i dobre putne komunikacije
sa drugim mjestima, a zimi, kada snijeg zatrpa, dosta ih bude danima odsječeno
od ostatka svijeta.
U
ovim selima, ako kojim slučajem i imaju školu, one su odavno prazne ili
poluprazne. O ambulanti ili pošti da ne govorimo. Pretpostavlja se da samo 30
posto sela u RS ima lokalnu ambulantu, a mještani do najbliže zdravstvene
ustanove u prosjeku moraju da pređu više od osam kilometara.
I
dok god je situacija takva, ljudi, a posebno oni mlađi, biraće prigradska sela
za život i nastojati zadržati ili
pronaći posao u gradu.