Predveče, 17. jula 2015.godine, osjećala sam čudan sekret, jake bolove na svakih 3, 7, 10 i 15 minuta. Pojačavaju tokolizu, uključuju apaurin, ali bolovi su i dalje prisutni. Dočekašmo subotu 18. jul, u dežurstvo dolazi doktor koji je u bolnici vodio moju trudnoću. Iznenađen i zatečenom situacijom dovlači UZV, nostres i svu moguću aparaturu u moju sobu. Dogurašmo do 15h kada sam upala u teški temperaturni šok. Hitno spremaju papire i transportuju me na UKC RS u Banjaluku. Slijedi hitan prijem, pregled i veoma brzo dolazi i do pucanja vodenjaka.
Tog 18. jula 2015. godine u 21:30 prirodnim porođajem na svijet došla je naša mala mrvica Dunja.
Teška svega 800 grama, ocjena 4/5, rodjena u 25+5 gn, proplakala i odmah intubirana. Odvoze je na odjel intenzivne njege, a ja opet u nekom stanju nit radosti nit tuge. Prazna sa mišlju šta će biti dalje, tako je sitna i došla je prerano, a ja o prijevremenom porodu u tom momentu ne znam skoro pa ništa. Moj suprug i sestra pred vratima rađaone kroz razgovor sa doktoricom dobijaju informaciju da je mala vjerovatnoća da beba preživi.
Budim se, 19. jul , Sveti Sisoje Veliki (zaštitnik djece), čujem onako sanjiva da se neke žene vraćaju u svoje sobe, išle su da izdajaju mlijeko. Pogledam na sat 9h je, ustajem onako ošamućena i odlazim u pravcu iz koga se sve te žene vraćaju. Na hodniku sretnem doktora koji je moju mrvu sinoć preuzeo iz porodilišta i pitam ga gdje je i kad mogu da je vidim.
Odmah me je proveo na Odjeljenje intenzivne njege na Dječijoj klinici iako je bio jutarnji termin kada majke ne odleze do svojih beba. Pustili su me da je vidim. Bože, nisam mogla vjerovati da je to moja ćerka, rodila sam je, sitna je ali vidim bori se, želi da živi.. Prolazili su dani, nekad dobar, nekad loši i koliko god problema da je bilo ispred nas vjerovala sam u nju.
Dva mjeseca na aparatima za disanje, nekoliko puta pokušaj skidanja sa istih, pa ponovno vraćanje. Suprug je svakodnevno dobijao informacije koje ja prvih deset dana nisam bila u stanju uopšte da apsorbujem u svoj mozak.
Jednostavno nije dopiralo do mene. Borba za što više kapi mlijeka, trud da kod nje uvjek idem nasmijana. Nikada neću zaboraviti prvi put kada sam ju uzela u naručje imala je jedva 1 kilogram, uzimam je iz inkubatora, a imam osjećaj kao da će da se slomi poput porculanske lutkice. Emocije, suze, tuga, sreća, ni sama ne znam šta sam u tom momentu sve osjećala.
Tekli su dani, praćeni sa nekoliko infekcija kroz koje je prolazila, krvarenja na mozgu II stepena, proširene komore, dijagnostikovan joj je i ROP III stepena, te tačno dva mjeseca po rođenju odlazi za Novi Sad da primi injekciju Avastin kako bi se širenje ROP-a zaustavilo.
Polako, ali sigurno ušli smo u jesen. Datum kada je trebalo da se upoznamo bio je 27. oktobar, a mi, pet dana pred planirani termin poroda izlazimo iz bolnice 23. oktobra 2015 godine.
Konačno, u svojoj kući, nakon 97 dana svakodnevne borbe naše heroine, izašli smo kao pobjednici sa vjerom u Boga.
Danka Mirjanić, majka
U oktobru mjesecu 2016. godine u Banjaluci je osnovano Udruženje roditelja prijevremeno rođene djece u Republici Srpskoj „Mrvice“.
Registraciju Udruženja je inicirala grupa hrabrih mama, koje su do tada razmjenjivale svoja iskustva putem neformalnih druženja i društvenih mreža sa osnovnim motivacionim ciljem podizanja svjesti o prijevremenom rođenju.
Novembar je mjesec u kojem Mrvice obilježavju i podižu svijest o prijevremenom rođenju pod motom “ZA TOPLIJI ZAGRLJAJ”, u kojem će ove godine usmjeriti sve aktivnosti ka pronalaženju društveno odgovornih preduzeća, sa molbom za finansijsku pomoć koju će usmjeriti na kupovinu toplih krevetića sa termoregulacijom za neonatološka odjeljenja koja se brinu o našim bebama.
Više informacija možete naci na FB stranici Udruženja.