12. septembar 1995. Stana Vasić nikada neće zaboraviti. Mrak je bio odavno pao kada je u četvrtom mjesecu trudnoće, držeći devetogodišnju kćerku za ruku pješice krenula u izbjeglištvo.
Bio je to put života ili smrti.
Nije bila sigurna da li će iz Donjeg Vakufa uspjeti pobjeći do Banjaluke, a njeni strahovi su se pokazali opravdanim. Kada su stigli autobusi koji su prevozili izbjeglice rekli su joj da za nju nema mjesta.
“Jedva su me primili”, sjeća se Stana govoreći da je vozača autobusa omekšala činjenica da je u drugom stanju te molba njene sestre koja je radila za prevozničku kompaniju.
Desetine civila su ostale iza njih, čekajući nove autobuse. Prevoz su dočekali, ali slobodu nisu.
“Hrvatska vojska je napala te posljednje autobuse, koliko se sjećam tada je ubijeno 56 civila.”
Njena kćerka, u izjavi za Buku, kaže da se ne sjeća izbjeglištva, ponekad se sjeti svega nekoliko detalja.
“Znam da smo čekali taj trenutak kada ćemo izbjeći. Ja sam u džepove stavila svoje gračke iz kinder jajeta u bermude, u namjeri da ih ponesem sa sobom”, sjeća se Irena Smiljanić tog 12. septembra 1995.
Najvažniju stvar – igračku, kako to sa djecom inače biva, ipak nije ponijela.
“Probudili su nas usred noći i rekli da idemo odmah. U toj žurbi nisam obukla bermude koje sam pripremila za bježanje, nego nešto drugo i igračke mi ostale”, dodaje Irena.
U Banja Luku su stigle u jutarnjim časovima narednog dana koji je bio uvod u nove izbjegličke probleme.
“Dovezli su nas u Laktaše pred školu gdje nije bilo mjesta za sve izbjeglice te smo morali boraviti u autobusu tri dana”, prisjeća se Stana u izjavi za Buku.
Sve vrijeme boravka u autobusu nije imala hrane. I danas se sjeća koliko su sporo tekli minuti.
Kada je konačno dobila privremeni smještaj u školi, jednu prostoriju je dijelila sa 42 osobe.
“Spavala sam na betonu. Dali su nam po jednu deku, a ono malo odjeće što smo imali time sam pokrivala sebe i dijete. Za doručak smo imali čaj i jednu šnitu hljeba”, dodaje ne navodeći da jedna šnita hljeba bila za nju i kćerku.
Priča nam to kasnije njena mlađa kćerka, rođena u izbjeglištu, u martu 1996.
“Ja se tih izbjegličkih priča sjećam. Nikada ne načinjemo tu priču, ali svakog septembra tema se sama nametne”, govori njena kćerka.
Nakon Laktaša, Stana je sa djevojčicom Irenom prebačena u selo udaljeno 15 kilometara od Srebrenice. Smješteni su u neuredne i prljave kampove.
Zima je bila na pomolu, a Stana je znala da u neuslovnim kućicama ne može provesti zimu.
“Rečeno nam je da idemo u Srebrenicu gdje ima praznih kuća da se snalazimo. Da bi dijete moglo ići u školu moja sestra i ja smo, sa njenih dvoje djece, otišli u jednu praznu kuću. Malo smo je preuredili i jedno vrijeme smo tu proveli.”
I danas se, ponekad, smatra izbjeglicom iako se tog statusa davno odrekla. Precizni podaci o broju interno raseljenih osoba u BiH ne postoje.
Čak 43.000 ljudi i dalje čeka obnovu prijeratnih domova
Od 1992. do kraja rata 250.000 ljudi je prisilom napustilo svoje domove. Neki su se vratili, neki trajno napustili svoje domove, a neki su i danas van svojih domova.
“Imamo oko 1.100.000 koji su se vratili, a ostatak je van granica BiH. Godine prolaze odlaze i povratnici i raseljeni”, kaže za Buku predsjednica Unije za održivi povratak Mirhunisa Zukić.
Već treću deceniju čak 43.000 lica aktivno podnosi i obnavlja zahtjeve za obnovu prijeratnih domova, ali bezuspješno.
“Što otežava šansu za povratak sada kada su međunarodne organizacije smanjile ulaganja u BiH”, dodaje Zukić.
Sredstva nadležnih ministarstava su nedostatna, a čak 300 porodica kojima je odobrena obnova domova iz stranih donacija ostalo je bez pomoći.
“Potpisani su ugovori, ali zbog raznih poteškoća poput tendera, odustanka firmi zbog poskupljenja repromaterijala, taj program je obustavljen pa BiH mora vratili devet miliona KM donacija”, govori Zukić.
Nejasno joj je kako 43.000 porodica i dalje čeka na obnovu porušenih domova, a prst upire u vlasti i institucije.
“Znamo da je bilo korupcije, da je bilo netransparentnog trošenja novca. Pratili smo ulaganja domaćih sredstava u 20 lokalnih sredina u posljednjih pet godina. Primjetili smo dosta nepravilnosti na terenu”, pojašnjava.
Zato je neophodna izmjena Zakona o izbjeglicama.
“Zvuči smješno, kao da je rat tek završen, ali bar da naredna sredstva budu racionalno iskorištena.”
Aneks 7: Cilj osuđen na propast
30 godina od početka izbjegličkog života, Stana je mijenjala gradove u kojima je živjela, poslove, muke, strahove.
Uspjela je izgraditi novi dom u Bijeljini, a na prijeratnu adresu, svjesna je, povratak nije moguć.
“U Donjem Vakufu je sve porušeno i zaraslo tako da se nemamo gdje vratiti, sve i da hoćemo.”
Većina izbjeglih i raseljenih lica iz godine u godinu ima sve manje želje za povratak, a problem je i masovni odlazak stanovništva među kojima je i značajan broj povratnika i raseljenih.
Pravo na obnovu prijeratnih domova izgubili su svi oni koji su potpisali ugovor o socijalnom stanovanju, nakon godina provedenih u kolektivnim centrima.
Zukić upozorava da povratak otežavaju loša zakonska rješenja.
“Mladi koji bi se vratili, ali njihovi roditelji zbog imovinsko-pravnih odnosa nisu pravili stambene jedinice. Njima se treba olakšati, posebno mladima koji žele pokrenuti biznise u lokalnim sredinama.”
Sve to otežava povratak o kojem se skoro i ne govori, iako je to cilj iz Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma.
“Jedna cijela generacija je izgubila nadu da će dobiti svoju stambenu jedinicu”, upozorava Zukić.
Korupcija, nepotizam, stranačka zapošljavanja, ove pošasti bh društva dodatno otežavaju povratak.
“I kada bi se vratili u prijeratne opštine prebivališta, znate i sami, kako se dobijaju poslovi i slično.”
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine u saradnji sa UNHCR-om obilježilo je danas 30 godina od potpisivanja Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma i Svjetski dan izbjeglica.
„Aneks VII je živi dokument koji nas obavezuje da budemo glas onih koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove. U proteklih 30 godina, mnogo je urađeno, ali još mnogo izazova ostaje pred nama”, poručio je ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Sevlid Hurtić.
Izazova i posla je mnogo, a vremena skoro i da nema. Generacije rođene u izbjelištvu postaju roditelji, a njihova djeca ni 30 godina nakon rata ne mogu posjetiti domove baka i djedova.
Sve ove godine institucije nisu pokazale dovoljno poštenja i sposobnosti da implementiraju famozni Aneks VII.