Prekinuti nasilje zahtijeva hrabrost i podršku
Biljanina priča to pokazuje.
U desetogodišnjem braku rodila je troje djece, ali većinu tih godina provela je u strahu i nasilju. Svaki dan bio je borba i prijetnja. Kada su udarci i prijetnje počeli pogađati i djecu, znala je da mora reagovati. Policija je bila prvi korak, ali bez stvarnih sankcija nasilje se nastavilo. Presudan trenutak bio je napad na sina – tada je odlučila da potraži pomoć u Centru za socijalni rad u Prnjavoru.
„Više nisam mogla da dišem u tom braku. Svaki dan bio je borba za mene i za djecu. Kada je nasilje počelo da pogađa i njih, znala sam da moram stati na kraj. Otišla sam u Centar i prvi put osjetila da neko zaista sluša, razumije i želi pomoći. Bez te podrške ne bih mogla ni da sanjam da ćemo danas biti slobodni i sigurni“, prisjetila se Biljana.
Uz pomoć Centra, tada u šestom mjesecu trudnoće, preselila se sa troje djece u Sigurnu kuću u Banjaluci. Tu su proveli dvadeset mjeseci. Djeca su nastavila školu, a Biljana je rodila najmlađe dijete. Po izlasku je, uz podršku Fondacije Udružene žene, pronašla posao i novi početak.
„Sjećam se svake žene i svakog djeteta u Sigurnoj kući. Kad bih pisala knjigu, bile bi to stranice pune bola, ali i snage da se preživi i ponovo diše“, rekla je.
Foto Buka: Dragana, Miljkovi, Biljana i Dragana Radulović
„Sjećam se svake žene i svakog djeteta u Sigurnoj kući. Kad bih pisala knjigu, bile bi to stranice pune bola, ali i snage da se preživi i ponovo diše“, rekla je.
Druga sagovornica, Dragana, iz svoje devetogodišnje zajednice izašla je tek kada je njen sin, nakon više operacija, bio na ivici života.
„Shvatila sam da više ne smijem živjeti u strahu, da moja djeca trebaju jaku, snažnu majku“, kaže. Ona je nakon više bezuspješnih obraćanja policiji povukla drastičniji potez: „Otišla sam s djecom u policijsku stanicu i rekla da neću izaći dok se nešto ne preduzme. I desilo se. Dobila sam novog inspektora i institucije su konačno reagovale. To mi je omogućilo da, nakon toliko godina, konačno osjetim mir.“
Takođe je jedan period bila sa djecom u Sigurnoj kući u Banjaluci.
Sigurne kuće i novi projekti
Draganina i Biljanina priča jasno pokazuju da sigurne kuće nisu samo sklonište – one su početak novog života.
U Republici Srpskoj trenutno djeluju tri sigurne kuće, u Banjaluci, Bijeljini i Modriči. To znači da je čitav jug RS potpuno nepokriven. Nova Sigurna kuća u Trebinju od ogromnog je značaja jer na njenom osnivanju više od dvije decenije radi Fondacija „Ženski centar“ iz Trebinja.
„Imali smo slučajeve gdje su žene, bježeći od nasilnika, prelazile i po stotinu kilometara do prve sigurne kuće. To znači i rizik, i trošak, i psihološki pritisak. Nova kuća u Trebinju znači da će pomoć biti bliža, dostupnija i humanija“, kaže za Buku predsjednica Fondacije Ljiljana Čičković.
Projekat izgradnje sigurne kuće trenutno je u završnoj fazi priprema dokumentacije i radova za izgradnju sigurne kuće. Grad Trebinje vodi proces, obezbijedio je zemljište i učestvuje u sufinansiranju. Fondacija „Ženski centar“ prikupila je oko 180 hiljada maraka, kompanija „Bingo“ donirala je 400 hiljada, dok su podršku pružili i UN Women, Evropska unija, Austrijska ambasada i drugi partneri.
Podrška EU ne samo da omogućava izgradnju modernog sigurnog prostora, već i jača kapacitete lokalnih institucija za efikasniju pomoć i prevenciju nasilja. Ovakve inicijative su od izuzetne važnosti za regije koje su bile zapostavljene u pogledu dostupnosti sigurnih kuća, značajno doprinoseći smanjenju vremena i prepreka za pristup zaštiti i pomoći žrtvama nasilja u Bosni i Hercegovini.
„Posebno bih istakla podršku iz UN Women, koja se zaista zalagala da se projekat pokrene i da dobije podršku donatora. Još uvijek nemamo kompletna sredstva, ali sada je već riječ o manjim iznosima i ja se iskreno nadam da će kuća naredne godine biti završena“, kaže Čičković za BUKU.
Policija između zakona i stvarnosti
Da bi žene poput Biljane i Dragane dobile pravu zaštitu, sve mora početi od prve prijave. Policijski službenik David Savanović iz Policijske stanice Lauš ističe da je važno prepoznati ozbiljnost svakog slučaja i brzo reagovati.
„Zakon je promijenjen i sada se svaki oblik nasilja tretira isto, bez obzira na bračni status. Psihičko, fizičko i svako drugo zlostavljanje prepoznato je kao krivično djelo“, objašnjava on.
Foto: Dragana i David Savanović
Savanović smatra da bi sistem bio efikasniji ako bi policajac koji prvi izlazi na teren imao mogućnost da odmah procijeni stepen rizika i aktivira zaštitne mjere. „Kada se zakasni, posljedice su tragične. Brza reakcija spašava živote“, poručuje.
Dragana Radulović, direktorica Centra za Socijalni rad Prnjavor, jedna je od onih iz sistema koja poput Savanovića sluša žrtve. Upravo je ona i saslušala Biljanu i zahvaljujući njoj ona je sa djecom smještena u banjalučku Sigurnu kuću.
„Zakoni i protokoli ne znače ništa ako nema senzibiliteta i ljudskosti“, jednostavno kaže.
Radulović ističe i neophodnost multisektoralnog pristupa problematici nasilja u porodici: „Učitelji, vaspitači, ljekari, pedagozi, socijalni radnici i psiholozi moraju zajednički prepoznavati znakove. Dijete koje se povlači, plaši se, često je bolesno, to nije samo faza, to je poziv u pomoć. Ljekari ne smiju ignorisati iscrpljenost, glavobolje i poremećaje ciklusa kod žene koja dolazi u ordinaciju. To su crvene lampice koje zahtijevaju reakciju. I na kraju, niko nas ne sprečava da radimo časno i pošteno. Treba samo volja, znanje i integritet.“
Život poslije skloništa
Podrška ženama ne završava napuštanjem sigurne kuće. To potvrđuje za BUKU socijalna radnica Dragana Miljković iz Sigurne kuće Fondacije Udružene žene.
„Kroz našu kuću prošlo je više od hiljadu žena i djece. Nakon izlaska pratimo svaku porodicu još godinu i po. Uključuju se u grupe samopomoći, edukacije i psihološku podršku. Uče da postave granice, da vjeruju sebi i da ponovo planiraju budućnost“, kaže Miljković.
Fondacija već godinama radi i na ekonomskom osnaživanju žena. Kroz kampanju „Zaposlenjem prekinimo začarani krug nasilja“ pozivaju poslodavce da zaposle barem jednu žrtvu nasilja. Kampanja je imala jako pozitivan efekat, jer su poslodavci ženama žrtvama nasilja davali prostor za zaposlenje i time ih podržali u izlasku iz nasilne zajednice. Unazad dvije do tri godine Sigurna kuća u Banjaluci nema nijednu nezaposlenu ženu, jer se promijenila i potreba na tržištu rada za povećanim prijemom radne snage, naročito u uslužnim djelatnostima.
Pored zapošljavanja, nude i podršku za doškolovavanje, prekvalifikaciju i elektronsko opismenjavanje. Ženama koje žele pokrenuti vlastiti posao pomažu u pisanju biznis planova i apliciranju za sredstva iz Fonda za ekonomsko osnaživanje žena.
Jedan od primjera dobre prakse dolazi iz banjalučke kompanije Žitopeka, koja je 2017. godine zaposlila četiri žene koje su preživjele nasilje.
„Niti jednog trenutka se nismo premišljali. U ovakvim situacijama ne treba vam motiv ili razlog da reagujete, jer činite humanu i ljudsku stvar“, rekla je tada direktorica Slađana Nikić.
Krug koji se može prekinuti
Biljana i Dragana danas rade, imaju svoj dom i kažu da se ponovo osjećaju živim. Aktivne su u grupama podrške, pomažući drugim ženama da pronađu izlaz iz nasilnih zajednica.
Policajci kao što je David Savanović i socijalne radnice poput Dragane Miljković i Dragane Radulović dokazuju da sistem može imati ljudsko lice.
Nasilje se ne može iskorijeniti preko noći, ali svaka žena koja preživi, svako dijete koje poraste u sigurnosti i svaka institucija koja reaguje na vrijeme čine razliku. A to je početak promjene koju Evropska unija, ali i svaka zajednica u BiH, želi da vidi: društvo u kojem žene više ne moraju birati između života i straha.