Samo u Kantonu
Sarajevo u prvih devet mjeseci 2022. god. registrovano
je 27, što je jedno više u odnosu na prošlu godinu.
“Samoubistva su izvršena:
vješanjem – 18 puta, skokom sa visine – četiri puta, upotrebom oštrog predmeta
– tri puta, upotrebom vatrenog oružja i trovanjem – po jednom. Izvršioci su: 23
osobe muškog i četiri osobe ženskog spola”, podaci su MUP-a Kantona Sarajevo.
Jovana
Gajović, diplomirana psihološkinja i savjetnica transakcione analize pod
supervizijom, za BUKU kaže da je ovaj broj samoubistava alarmantan i govori o
tome da je veliki broj ljudi koji se osjeća nemoćno da se izbori sa svojim
problemima. Za BUKU govori šta kao kolektivitet, kao društvo možemo uraditi da
smanjimo statistiku o broju izvršenih suicida.
“Svako je odgovoran za svoj život i
odluka koju donese je samo njegova, ali to ne znači da ne možemo da utičemo na
tu odluku, bilo pozitivnim, bilo negativnim primjerom. Negativan primjer znamo,
bilo kakav oblik diskriminacije, zlostavljanja, ponižavanja uveliko doprinosi
tome da se osoba koja ima probleme koji je muče dodatno osjeti
nemoćno i izolovano. S druge strane, pozitivan primjer bi bio da se otvoreno priča
o problemima, da se normalizuje odlazak psihologu, psihoterapeutu ili
psihijatru”, kaže Gajović.
Komentarišući podatke MUP-a Kantona
Sarajevo, Gajović kaže da je to užasno poražavajući podatak za bilo koje
društvo.
“Na Balkanu imamo veliki problem sa
stigmom oko mentalnog zdravlja, muškarci ovdje odrastaju sa jednom porukom
koja se prenosi s koljena na koljeno, a to je ‘moraš biti jak, moraš da izdržiš’
– što nije nužno loše samo po sebi, ali je loše ako je imperativno i
isključujuće za samoprocjenu ‘moram li ja sve sam?’. Naravno da ne. Naravno da
si ‘normalan’ ako tražiš podršku i naravno da imaš pravo na to. Svaki hirurg
će otići kolegi hirurgu, svaki psiholog će otići kolegi psihologu i tako dalje.
Ne možemo sve sami. Skoro svaka opština ima pri domu zdravlja Centar ze
mentalno zdravlje i pri njemu psihologa i/ili psihijatra. Pored toga – šta
možemo uraditi kao prijatelji, kao rodbina nekog ko vodi teške bitke sa sobom?
Možemo da saslušamo, uvažimo, proslijedimo kontakte ako znamo, uputimo na
nekog, motivišemo, ne odbacimo uz ‘možeš ti to, sve je to u tvojoj glavi’ itd.
Malo više saosjećanja nam nedostaje. I malo više normalizacije problema sa
mentalnim zdravljem”, kaže Gajović.
Psiholog Elvedin Kahrović upozorava da
iz njegovog iskustva u psihoterapijskom radu sa osobama koje su imale misli o
samoubistvu i sa onima koji su imali jedan ili više pokušaja samoubistva, prije
dolaska kod njega nisu imale podršku i razumijevanje prijatelja.
“Saznajem da su se neki povjerili
najboljem drugu, najboljoj prijateljici i da su umjesto empatije prema boli i problemom
koju sa sobom nose dobili kritiku i često riječi – šta pričaš, jesi li luda- nakon koje bi se osoba još više zatvorila
u svoj usamljeni svijet. Nažalost, kao društvo se samo na trenutak zabrinemo kada
čujemo da se neko ubio, pa onda počnemo analizirati šta mu/joj se zaboga taj dan desilo, a,
nažalost, sami čin samoubistva je samo jedna kap, zadnja kap koja je prelila
čašu”, kaže Kahrović.
On upozorava da, osim nedostatka
empatije i razumijevanja, u BiH nedostaje i više stručnjaka iz oblasti mentalnog
zdravlja, više centara za mentalno zdravlje, nevladinih organizacija koje bi se
bavile prevencijom.
“Sa ovim što raspolažemo, kapaciteti su
prepunjeni. A, prije svega, fali nam bolja uvezanost sistema. U udruženju psihoterapeuta
BIH radimo, između ostalog, i na olakšavanju svakom pojedincu da dobije psihoterapiju, tako što bismo povezali psihoterapiju sa zdravstvenim
fondom, pa bi tako i oni psihoterapeuti koji imaju svoje privatne prakse mogli pomoći većem broju ljudi, kao što je slučaj u Republici Hrvatskoj”, kaže Kahrović.
Dodaje da kao pojedinci može puno
uraditi na prevenciji suicida, prije svega da se edukujemo, komuniciramo o
problemima, te da shvatimo da imati crne misli nije, ni stid, ni sramota, ni
tabu tema.
“Ako ćemo biti iskreni sami sa sobom,
svaka druga osoba je makar jednom u svom životu imala crne misli. Dakle, crne
misli se svima mogu javiti, bez obzira na profesiju, pol, inteligenciju,
starosnu dob. U tom trenutku je najbitnije što prije se javiti najbližem
psihologu-psihoterapeutu koji zna kako da vam pomogne. Kada se prve misli
pojave, potrebno je odmah zakazati termin, a nikako čekati da dođe do kraja, jer
od prve crne misli do vrtloga misli u koji upadate tanka je linija”, kaže naš
sagovornik.
Napominje da većina ljudi prevenciju
gleda kao na mogućnost da se sami izborimo sa problemom.
“To vam je kao da ste upali u živo
blato i kažete ‘ma to je samo blato, mogu ja to sam’, ali što više pokreta pravite,
sve više upadate u to živo blato. Najiskrenije, ja ne znam niti jednu osobu koja
se sama izvukla kada je došlo do toga da su prevladale crne misli. Jer sa mislima
sa kojima ste upali u problem, nemoguće je da sa istim mislima i izađete iz tih problema. Pomoći ćete sebi tako što ćete se
javiti stručnoj osobi”, kaže Kahrović.
Za kraj kaže da nam brojke govore da
je stanje alarmantno i da će nam, nažalost, biti još gore ukoliko se hitno i sistemski
ne preduzmu bolje mjere prevencije mentalnog zdravlja na globalnom nivou.
Imati crne misli je široka pojava,
niste sami, svi smo ponekad upali u krug iz kojeg nam se činilo da nema izlaza.
Rješenje postoji za sve. S pojavom prvih razmišljanja o suicidu, javite se
stručnoj osobi. Neko vas voli i jači ste nego što mislite.