Ante Marković rođen je 25. novembra 1924. u Konjicu u Bosni i Hercegovini a diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1954.
Godine 1986. imenovan je za Predsjednika predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Na toj dužnosti ostao je do 1988. godine kada ga je zamijenio Ivo Latin. Predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća imenovan je marta 1989. godine nakon ostavke Branka Mikulića.
Krajem 1989. pokrenuo je ambiciozan program ekonomskih reformi, do tada neviđenih u SFRJ, koje su uključivale i stabilizaciju dinara, kao i privatizaciju putem dodjele akcija radnicima. Rezultat je bio zaustavljanje inflacije, koja je tokom osamdesetih uzela maha, kao i brzo i značajno, premda kratko povećanje životnog standarda. Markovića je to učinilo jednim od najpopularnijih političara u jugoslovenskoj istoriji.
Svoju popularnost dugovao je i imidžu novog, modernog političara zapadnog stila. Takođe je održao popularnost tako što je ostajao po strani sve većih sukoba unutar Saveza komunista Jugoslavije i što je pokušavao da posreduje u sukobima između pojedinih jugoslovenskih republika.
Jula 1990. godine osnovao je Savez reformskih snaga Jugoslavije, političku partiju koja je podržavala njegove ekonomske reforme i zalagala se za evolutivnu reformu celokupnog društvenog i državnog uređenja SFRJ.
Ovaj Markovićev program reformi, međutim, ubrzo je sabotirala vlada Slobodana Miloševića, a savezna vlada bila je dodatno oslabljena i u Sloveniji i Hrvatskoj.
Tokom posljednjih mjeseci svog mandata Marković je pokušavao da pronađe kompromis između ove dvije republike s jedne strane, i Srbije i Crne Gore, s druge, koje su tražile da Jugoslavija opstane kao snažna federacija. Međutim, njegovi napori nisu urodili plodom.
Marković je ostao na dužnosti i poslije izbijanja rata, premda je već ranije izgubio kontrolu nad JNA i nad svim drugim polugama vlasti.
Dana 20. decembra 1991. na konferenciji za štampu, Ante Marković je”vratio mandat” građanima Jugoslavije, rekavši da ne postoji više nijedan državni organ u Jugoslaviji kome bi se mogla podnijeti ostavku.
Nakon toga nestao je iz javnog života jugoslovenskih država i posvetio se poslovnoj karijeri.
Godine 2003. nastupio je kao svjedok optužbe na suđenju Slobodanu Miloševiću pred Haškum tribunalom, nakon čega je dao intervju zagrebačkom nedjeljniku Globus, gde je izjavio kako su mu i Tuđman i Milošević potvrdili da su se marta 1991. godine u Karađorđevu dogovorili o podjeli Bosne i Hercegovine.