RSE: Gospodine Arnaut, BiH i susjedne zemlje potpisale su niz sporazuma o međusobnoj pomoći u krivičnim stvarima, ali i o izvršenju pravosnažnih sudskih presuda. Šta je bio motiv za potpisivanje ovakvih sporazuma?
Arnaut:
Polazeći od zadnjih godinu dana zaboravimo šta je dovelo do toga da BiH i susjedne zemlje zaključe da je neophodno da se stvari regulišu i da mi ne budemo region u kojima kriminalci, koristeći državne barijere birokratske, prelaze granicu bez problema i sklanjaju se u drugu državu, jer prelazak u drugu državu ne zaustavlja kriminalne aktivnosti, ali zaustavlja pravdu u realizaciji onoga što je sud presudio. A s druge strane je možda i bitnije da smo zaključili ugovore o izvršavanju pravosnažnih sudskih presuda i da je krenula i ta aktivnost. Mi i naši susjedi smo bili područje rata, područje konflikta i da u onom periodu poslije 1996. godine tajnih optužnica, javnih optužnica, presuda u odsustvu itd. jednostavno je stvaralo nepovjerenje i ti prvi ugovori su zapravo tražili saglasnost lica protiv kojeg se vodio postupak da bi se to moglo izvršavati. Taj problem nije bio toliko izražen u Hrvatskoj i u Srbiji, jer su uglavnom bježali iz BiH, dok se nisu pojavili slučajevi kao što je prelazak dr. Šimića iz Hrvatske u BiH, pa posebno slučaj Glavaš, a kod nas je bio slučaj Bender, na neki način i slučaj Jelavić, i onda kada je to postao dvosmjerni proces dvije zemlje su odmah našle interes da taj proces regulišu. BiH je potvrdila dvije presude R Hrvatske: u slučaju Šimić, gdje je istina sud utvrdio manju kaznu, i u slučaju Glavaš gdje je potvrđena kazna za ratni zločin pravosnažna presuda izrečena u Hrvatskoj. Što se tiče Srbije, imamo identičan ugovor, imamo poslanih zahtjeva iz BiH prema Srbiji i Srbije prema BiH i mislimo da će i tu krenuti sa ivršenjem.
Kočnica
RSE: Jesu li slučajevi, poput recimo onoga protiv Ilije Jurišića, mogli bili izbjegnuti da su ovi sporazumi postojali ranije?
Arnaut: Gledajući ugovore koje imamo sa R Srbijom, mislimo da se slučaj Jurišić zapravo nikada ne bi trebao ni desiti jer se radi o državljaninu BiH, jer se djelo za koje je optužen desilo na području BiH, i ne postoji nikakav argument da se to suđenje drži u Srbiji. Slučaj Jurišić ne možemo svoditi na ove stvari gdje imaju pravosnažne sudske odluke, ali možemo ga svesti u onaj okvir o kojem smo razgovarali sa R Srbijom i po tom ugovoru koji imamo, istina nije još ratifikovan ali piše da se primjenjuje i prije ratifikacije, slučaj Jurišić se nije mogao voditi u Srbiji. Prema opštim principima i konvencijama, kojih su potpisnice većina zemalja u svijetu, i BiH ima obavezu gonjenja ratnih zločina i teoretski da kažem – da se desio ratni zločin u Holandiji i da su uhapsili nekog po međunarodnoj potjernici u BiH, moglo bi mu se suditi ovdje. Međutim, kod ovakvih događaja u regionu, ratova, taj univerzalni princip moramo da sagledamo u regionalnom kontekstu i vezama ovih država i da to regulišemo bilateralnim ugovorima da se upravo ne bi dešavalo postojanje tajnih optužnica, hapšenja na aerodromima, na granici, a da ljudi i ne znaju da je za njima postoji potjernica. Jako dobro je ocijenjeno skorašnje potpisivanje R Hrvatske i R Srbije o mogućnosti izručenja vlastitih državljana. Dakle, ako želite da pristupite EU, da budete zemlja članica EU, evropski nalog za hapšenje mora biti univerzalan. Ako je neko počinio zločin u Francuskoj, nema razloga da ga mi štitimo i da nećemo da ga izručimo Francuskoj samo zato što je naš državljanin. Moraju se sad stvoriti pretpostavke i u BiH za izručenje vlastitih državljana. Kada se riješi pitanje izručenja vlastitih državljana, tada se može razgovarati i o smanjenju nepovjerenja da ćemo mi reći da vodimo postupak, a vi nećete izručiti zato što se radi o vašem državljaninu.
RSE: A koliko je tu zastupljen politički motiv?
Arnaut: Sa R Hrvatskom mi zapravo nemamo tu vrstu problema. Sa R Srbijom očito da imamo tu vrstu problema. I ako sa nekim zemljama nemate, a sa jednom zemljom imate, onda naravno da ćete to svoditi u domen politike i u domen sagledavanja karaktera rata koji se desio u BiH, jer imate stajališta u R Srbiji da je ovdje bio građanski rat, a onda imate i drugi – da je bila agresija na BiH. I mislim da je R Srbija u slučaju Ganić praktično priznala svoju umiješanost jer niste mogli tražiti ekstradiciju a da ne postoji međunarodni sukob, i R Srbija je pismeno potvrdila da postoji međunarodni sukob kada je tražila Ganića, tako da očito da postoji dio politike i da postoji želja da se karakter rata u BiH prikaže na način da su žrtve svi, da su zločine činili svi itd.
RSE: Ipak, ima problema u provođenju ovih sporazuma. Šta je najveća kočnica?
Arnaut: Najveći problem po meni je pitanje povjerenja. U slučaju Jurišić on izaziva nepovjerenje. Mi se nadamo da će to ostati na jednom slučaju, jer malo smo zaboravili ovo hapšenje pripadnika Armije BiH po optužnici krađa oružja u Hrvatskoj – čovjek je uhapšen, pušten je za dan, dva, tako da se mogu te stvari raditi ipak na jedan mnogo bolji način. Problem u svemu je količina zločina koja se desila na ovim prostorima, naročito količina ratnog zločina u BiH, i onda politika počesto želi da napravi nekakav balans da se sudi jednakom broju ove ili one nacije. To izaziva nepovjerenje. Zapravo mislim da se postupci vode prema svima, jedino je problem količine zločina koji je ovdje napravljen i učesnika u tim zločinima. BiH zaista ima problem sa preko 10.000 ljudi koji su pod istragom za ratne zločine.